Obećavam ti vječnost

Peto poglavlje

Nisam ni trepnula, a već sam bila spremna za polazak. Pa, bar što se tiče odjeće i šminke. Psihički nisam bila ni 's' od spremna. Nažalost, čini se da je ovdje najmanje moje mišljenje bilo bitno.

"Super izgledaš!",rekla je Lisa dok je prepravljala nabore na mojoj lanenoj bijeloj haljini na bretele koja se lagano spuštalo do malo ispod koljena. Preko nje sam imala kratku bijelu jaknu, a na noge sam obula smeđe kožne sandale i uzela torbu iste boje.
"Vilica ce mu pasti do poda kad te vidi!",zadovoljno se smiješila Džesika dok je gledala u moju podignutu kosu u punđu sa puštena prednja dva pramena i blagu šminku čisto nanešenu da sakrije podočnjake i istakne vrline mog lica.
"Da, da... Cure, mislim da ovo..."
"Kreći.",rekle su u isto vrijeme i pogurale me ka vratima ne osvrćući se na moje bolne jauke izazvale pulsiranjem u nozi. Čini se da još nije potpuno u redu, no njih dvije to očito nije bilo briga.

Dok sam pokušavala presabrati svoje misli, već smo bili pred zgradom u kojoj je Victor trenutno boravio.
"Kako ste znale gdje živi?",pitala sam.
"Imamo mi svoje izvore.",rekla je Lisa uz podli osmijeh.
"Kopale ste po papirima u tatinoj radnoj sobi?",pitala sam.
"Da, to je blizu. Jednostavno smo pitale tvog tatu da nam kaže adresu gdje Victor živi.",rekla je Džesika.
"Vi ste šta?! Šta je tata rekao na to?",zgroženo sam upitala.
"Ništa, rekao je da je super ideja da kada se oporaviš odeš posjetiti Victora i dogovorite se sve vezano za posao.",rekla je Lisa uz cerek od uha do uha.
"Tako ste gotove nakon ovoga.",rekla sam kroz zube.
"Da, da. Vidimo se!",rekle su i doslovno me izbacile napolje prije nego što sam se uspjela pobuniti. Nestale su niz ulicu za sobom ostavljajući samo prašinu.

"Pa, sad ili nikad.",tiho sam se bodrila dok sam koračala ka njegovoj zgradi. Prije nego što sam uspjela navesti sve razloge zašto ovo nije dobro učiniti, moja ruka je pritisnula zvono. Htjela sam pobjeći, ali bilo je kasno kada sam začula njegov glas.
"Stižem!",vikao je i ubrzo su se vrata zatvorila. Pogled na njega u trenerci i širokoj majici na bretele sa peškirom oko vrata ni malo nije smirila moju nervozu i neugodan osjećaj u želucu.
"Leyla?",rekao je i prešao po svom znojnom čelu.
"Očekivao si nekog drugog?",pitala sam i slegnula ramenima.
"Ne, nikoga ne očekujem. Uđi.",rekao je i maknuo se s vrata kako bih mogla ući u stan.
"Pa, zapravo, došla sam ti se zahvaliti za ono sinoć.",rekla sam sramežljivo pogledom šarajući po njegovom stanu.
"Mhmm...",promrmljao je i išao za mnom u stopu.

S obzirom da je došao prije sedmicu dana, bilo je poprilično neodgovorno što su se po njegovom stanu još uvijek nalazile kutije pune stvari. Osim što je bio u najprestižnijoj zgradi u gradu, stan i nije bio nešto posebno. Zapravo, prilično sam se razočarala ugledavši minimalno stvari. Kuhinjski šank sa dvije stolice i bijela kuhinja su bili u trpezariji. U dnevnom boravku bila je jedan kožni kauč na kojem su bile dekica i jastuk,a odmah pored je bila sprava za vježbanje. Naspram kauča na zidu je bio tv, a ispred kauča je bio lakirani bijeli stol na kojem su bili flašica vode i napola prazan energetski šejk. Svuda po podu bili su tegovi i stvari za vježbanje kojima nisam znala ime. Sada nisam bila tako začuđena što traži novi prostor za boravak.

"Sviđati se stan?",pitao je nakon što sam sve obišla.
"Pa nije baš ono što sam očekivala.",slegnula sam ramenima i spustila svoju torbu na kuhinjski šank.
"Ma je l'? A što si ti to očekivala?",pitao je zabavljeno.
"Pa, budimo iskreni, ovom stanu fali ženska ruka. Stvari su razbacane svuda, i fale ti sitnice. Nema udobnost doma.",rekla sam ozbiljno i smjestila se na barsku stolicu. Njegova blizina ometala mi je tok misli i odvalčila pažnju. Kreten!
"Ubrzo...",prošaptao je. Tada u moju glavu kao da je udarila munja.
"Oh, znači imaš nekoga?",pitala sam ljutito, iako nisam imala pravo biti ljuta. On nikada i nije bio moj, zar ne?
"Nemam, za sada.",rekao je na što mi je pao kamen sa srca. Kamen sa srca? Nisam to upravo pomislila!
"Bježimo s teme!",sjetila sam se.
"Imamo temu?",rekao je i izvio obrvu na što sam se slatko nasmijala.
"Zapravo, tu sam da ti se izvinim. Ono što sam rekla nije bilo fer. Nisam mislila tako, stvarno. U momentu mi se učinilo da si ti krivac za sve i morala sam to nekako istresti iz sebe.",govorila sam brzo, gotovo nerazumno. Većina ljudi bi mi sada rekla 'Polako, ništa ne razumijem!',ali ne i on. Tako me dobro znao...
"U redu je Leyla, znam da nisi tako mislila. Ti još uvijek u meni pronalaziš krivca za sve, zar ne? To je po malo tužno.",rekao je ozbiljno i tužno mi se nasmijao. Njegove riječi su me iznenađujuće zaboljele, ne zato što su bile zle, nego zato što su bile tačne. Upravo to radim sve vrijeme, samo me neko trebao upozoriti na to.
"To je sve, ili imaš još nešto da mi kažeš?",pitao je i počešao se po zadnjoj strani vrata. To uvijek radi kada je nervozan ili nestrpljiv.
"Tjeraš me?",pitala sam uvrijeđeno.
"Ne, samo, činilo se... Zapravo, upravo sam završio sa treningom i krenuo na satanak. Ako želiš, odbacit ću te do kuće.",rekao je.
"Ne treba, neću da ti smetam. Idi, vidi se s kime god želiš. Ne bih da kradem tvoje dragocjeno vrijeme.",rekla sam i zgrabila svoju torbicu sa stola.
"Leyla, čekaj. Nisam te želio povrijediti. Stvar je u tome da me trener Rees pozvao da..."
"Doviđenja Victore.",rekla sam i zalupila ulazim vratima za sobom. Na ulici sam brzo pozvala taksi i rekla mu da vozi kući.

Nisam ni shvatila da suze liju niz moje lice kao nikada do sada. Ispala sam budala po ko zna koji put. Opet zbog njega. Ljudi griješe, budale kao ja greške ponavljaju iznova i iznova.