Obećavam ti vječnost

Treće poglavlje

Kada sam sjela za stol za šminkanje moje lice je bilo crveno poput bulke, a oči natečene. Donja usna mi je bila puknuta od pokušaja da ne ispustim glasan jecaj negdje na putu do kuće. Moj odraz bio je odvratan,a odvažna žena od prije samo nekoliko dana bez traga je nestala. Vratila se usamljena tinejdžerka slomljenog srca. Trebalo mi je tako dugo da ga zaboravim, i tako kratko da se sva osjećanja vrate. Dovoljan je bio jedan pogled da mu se predam. Da je rekao još koju riječ bacila bih mu se u naručje. Ali nije. Tužno me gledao, a ja sam pucala ispod svoje maske nedodirljive. Samo su me oči odavale.

Ustala sam bijesno od stola i otišla do ormara. U sklopu nervnog sloma od maloprije,počela sam bacati stvari po krevetu i podu ni sama ne znajući zašto. Onda je došao red na šminku. Oborila sam sve karmine koji su se nazili na stolu,a onda glavu naslonila na praznu površinu i glasno zajecala. Novi je val suza ponovo smirio moje stanje i kada sam napokon bila pri sebi, jedan pogled na sobu bio je dovoljan dokaz njegovog lošeg učinka na mene. Stvari su bile svuda po podu i krevetu. Nekoliko karmina bilo je uništeno,a ispeglana odjeća sada je bila izgužvana. Otpuhnula sam i krenula čistiti svoj sopstveni nered, u bukvalnom smislu  riječi.  Kada sam napokon bila spremna, a soba je bila... Pa, dovoljno blizu prošlom stanju, bilo je dvanaest sati.

"Pa neće smetati što sam malo zakasnila. Mogu ostati i duže svakako nemam obitelj kojoj moram doma kuhati ručak.",govorila sam sebi.
"Soli moju ranu, soli.",pomislila sam. Kada sam shvatila da imam žestoku raspravu sama sa sobom udarila sam se po glavi i krenula ka cesti da pozovem taksi. Ubrzo se žuto vozilo s napisom "taxi" zaustavilo ispred mene.

"Dobar dan.",rekla sam tiho.
"Dobar dan gospođice. Dokle idemo?",pitao je uljudno stariji gospodin proslijede kose uredno začešljane unazad.
"Do firme "Home . love"",rekla sam i po ko zna koji put sjetila se kako je to stvarno užasan naziv za ozbiljnu tvrtku. Ipak, ako uzmemo u obzir kako je došlo do njega, nije ni moglo biti bolje. Moja sestra od nekih deset godina i ja od trinaest, birale smo po jednu riječ. Na kraju smo dobile naziv firme koji je glasio 'home . love' što nam je tada bilo jako zanimljivo. Više nije, ali ne vrijedi mijenjati naziv sada kada je tvrtka već postala poznata.
"Svakako gospođice.",rekao je i pokrenuo auto. Vožnja nije dugo trajala i nakon što sam platila i izašla van, ispred mene se protezala visoka zgrada u staklu koja je s vana izgledala super. Unutra je, za razliku od toga, bilo pakleno vruće i samo mala promjena temperature dovodila je do toga da klima uređaj radi cijeli dan. Ko još dolazi u rano proljeće u majici kratkih rukava i suknjama na posao?

"Dobar dan, gospođice West",uljudno me pozdravila Melani, moja sekretarica i ponosna majka dvoje klinaca kojima se hvali na sva zvona. Uživam na pauzama u razgovoru s njom. S pametnom i poslovnom ženom kao ona nije teško naći tema za razgovor.
"Jutro, Melani. Kako napreduje plan za danas?",pitala sam ostavljajući svoju novu svijetlo sivu torbicu na stol koja je odlično pasala uz moje sivo odijelo i crnu košulju.
"Sve kako je planirano. S obzirom.da ste kasnili danas, vaš otac je preuzeo vaš sastanak s gospodinom Blackom.",rekla je, a ja sam se nervozno ugrizla za usnu. Potpuno sam zaboravila na taj sastanak, a stvarno mrzim kada tata preuzima moj posao.
"U redu, imam li još nešto u rasporedu?",rekla sam potišteno.
"Da, gospodin West vas zove u kancelariju. Rekao je da vas pošaljem čim stignete i rekao je da je hitno.",dodala je uz ohrabrujuć osmijeh koji mi, budimo iskreni, nije mnogo pomogao. Znala sam da sam u gadnoj nevolji. Ljubazno sam se nasmiješila Melani i krenula niz hodnik. Zvuk udaranja mojih štikle o pod prekidao je tračeve i natjerao sve da se zagledaju u mom pravcu sa zavidnim pogledom. Znala sam šta misle:
"Tatina kćerka, za nju pravila ne vrijede. Dolazi na posao kad želi i lakira nokte umjesto da radi."
Eh, kada bi bar bili blizu istine, gdje bi mi bio kraj...

Nakon što sam prešla kroz kratki hodnik i liftom se uputila na sedmi sprat gdje je bila kancelarija mog tate, pokucala sam na vrata i par puta duboko udahnula prije nego što sam ušla.

"Oh, evo i pepeljuge. Ili ti je uspavana ljepotica draže,dušo.",rekao je i podigao pogled sa svog računala. Zatvorila sam vrata za sobom i sporim hodom krenula ka njemu.
"Mislim, pristaju ti oba naziva. Sinoć si bježala poput pepeljuge, a jutros kasnila na posao poput uspavane ljepotice.",rekao je i iako je zvučalo kao šala, nije to bilo.
"Sjedi.",naredio je i ja sam ga bez riječi poslušala.
"Imaš li nešto da kažeš u svoju odbranu?",pitao je i umjesto da sam se povukla na te riječi, one su me iznervirale.
"Nisam nista loše napravila!",rekla sam ljutito braneći svoje stavove iako sam znala da su pogrešni.
"Nisi ništa..? Pobjegla si bez da si se ikome od nas javila samo kako bi izbjegla susret sa tvojim, da naglasim, najboljim prijateljem oduvijek. Onda si se vratila i od ranog jutra ostala zaključana u sobu i toliko sve izbezumila da nas je Emilija zvala da pita da li je s gopođicom sve u redu jer se čuje buka iz njene sobe. Gdje ti je bila pamet, mlada damo?",pitao je i strogo me pogledao,a njegove su bore postale dublje od namrgođenog izraza lica.
"Ja... Izvinite. Nisam namjeravala zabrinuti vas, samo... Nešto se dogodilo i nisam... Oprostite.",pa to je bio stvarano loš govor, pomislila sam.
"Mislim da je krajnje vrijeme da nam kažeš šta te muči, dušo. Ne možemo ti pomoći ako nam ne kažeš šta ne valja.",rekao je tužno. Slegnula sam ramenima.
"Sve je sada u redu. Oprostite još jednom.",rekla sam i krenula ustati sa stolice.
"Čekaj, nismo završili.",rekao je i ja sam se vratila na stolicu i nervozno otpuhnula.
"Pošto sinoć nisi prisustvovala večeri", rekao je smrkvnuto,"Nisi mogla doznati da smo zaduženi da jednom od najpoznatijih igrača Lakersa trebamo obezvrijediti kuću, dom."
Nakon njehovih riječi ruke su mi se počele znojiti i grlo sušiti. Ostala sam bez dah.
"Samo da ne bude on. Samo da ne bude on.",ponavljala sam u sebi.
"Kome to?",rekla sam kroz kašalj.
"Victoru Stone!",rekao je i meni je nešto udarilo u glavu. Pred očima mi se zacrnilo i više nisam mogla normalno razmišljati.

Trebalo mi je tako dugo da se odmaknem od njega, od prošlosti, i sada tako besramno ulazi u moj život kao da ništa nije bilo. Ne mogu podnijeti da provodim s njim svaki dan i razgladam kuće nadajući se da za svaku da će biti naš dom. Ne mogu to, ne sada.

"Dobro si?",tatina me ruka ispred očiju dozvala u realnost.
"Samo ću, otići. Moram... Riješiti neke papire.",rekla sam i par puta sam puta zapela za sopstvenu nogu prije nego što sam napustila ured.
"Sutra je sastanak u osam.  Budi spremna!",čula sam oca kako viče dok sam zatvarala vrata. Još u transu, otišla sam do lifta i pritisnula na četvrti kat. Negdje na pola puta opcija "STOP" učinila mi se sjajnim rješenjem. Kada se lift zaustavio negdje na pola puta, spustila sam se niz jedan zid i sjala na pod ne brinući se kako ce moje sive pantalone izgledati kada budem spremna izaći i suočiti se sa svijetom.
Pomisla sam:
"Da bar u životu postoji jedno dugme "stop" pa da ga pritisnemo kad nam je teško i kad nas sve guši. Kada osjetimo da hoćemo pobjeći i iz sopstvene kože, bez obira što smo tek na pola puta..."