Obećavam ti vječnost

Drugo poglavlje

Leyla P. O. V.
"Doma sam!",vičem sa hodnika ali se moj glas udara od puste zidove i pravi eho niz dugi hodnik.
"Gospođice, vaši roditelji nisu doma.",obavijestila me Emilija. Otpuhnula sam nervozno skidajući kaput i stavljajući ga na vješalicu.
"Emilija ne moraš me persirati, koliko sam ti to puta ponovila? Hvala ti što si me obavijestila. Bit ću u radnoj sobi, ako me neko bude trebao.",rekla sam i zvuk mojih koraka začuo se prostorom.

Moja velika kuća uvijek je bila takva, pusta. Moji roditelji, uspješni poslovni ljudi, vječito su trčali za poslom i ostavljali mene i sestru kući sa poslugom. Nisam im nikada to zamjerila, naprosto navikla sam. Tako je bilo oduvijek, pa i dan danas. Sjećam se kako mi je teško palo kada je Emilijina majka umrla jer je to žena za koju sam se najviše vezala u djetinjstvu.

Bolno sam otpuhnula dok sam sjedala za udobnu stolicu u očevom uredu. Sve je bilo napravljeno po mjeri,a predhodno dobro osmišljeno. Moj tata je posjedovao svoju firmu koja se bavila prodajom nekretnina, u kojoj i sama radim dan danas. Uređenje doma uvijek mu je bilo na prvom mjestu, kao i majci koja je po zanimanju arhitekt. Upoznali su se preko posla, dok su radili na jednom projektu i ljudo zaljubili. Vjenčali su se nakon samo par mjeseci, a za dvije godine dobili i prvo dijete, mene. Nakon još tri godine na svijet je došla i moja sestra, koja mi je dok sam bima dijete mnogo išla na nerve ali je u međuvremenu postala moja najbolja prijateljica. Sada činimo jednu sretnu porodicu... Dobro, donekle sretnu. Harmonija vlada, ali rijetko kada smo svi na okupu. Jednostavno, naši roditelji se ni pod stare dane ne mogu pomiriti sa odlaskom u penziju pa sav posao i dalje drže u svojim rukama i ako im za to treba više vremena i koncentarcije nego u mlađim danima. Sestra ne živi s nama u Chicagu. Studira grafički dizajn u New Yorku i ide joj super. Oduvijek je sanjala o tome i mnogo mi je drago što se bar njeni snovi ostvaruju. Ja sam htjela biti liječnica, ali kao starije dijete morala sam preuzeti očev posao. Tako sam liječničku karijeru dodala na spisak želja koje nikada nisam uradila.

Odmahnula sam glavom da odvratim misli od gluposti i usredotočim se na ono što je važno, gomilu papira koji su čekali samo na mene. Matematika mi je uviejk išla dobro, ali da mi je neko rekao da ću u tatinoj firmi voditi financije, ne bih mu vjerovala. Ne mogu reći da nisam voljela svoj posao. Nije bio moj san, ali nije ni noćna mora. S vremenom od obaveze je postao svakodnevnica. Sada mi je odlazak u kancelariju na četvorom spratu staklene zgrade navika i doza komfora. Ko bi rekao?

Pogledom sam prelazila preko brojki i glava mi je počela biti teška.
"U redu, vrijeme je za posao",pomislila sam i uzela olovku, digitron i počela sa zabilješkama.

Odustala sam onog momenta kada me počela hvatati migrena od silnog posla, a nisam završila ni pola. Teško sam uzdahnula i po folderima razvrstala papire, a onda krenula u kuhinju jer sam iznenada oglasnila. Iznenadila sam se kada sam vidjela moju mamu za stolom kako sjedi i ispija kafu dok razgovara na telefon. Kimnula mi je glavom i pokazala rukom da budem tiho. Pogledala sam na sat... Sedam i trideset, poranila je.

"Doviđenja i vama. Ugodan dan!",rekla je i nakon dugih petnaest minuta prekinula razgovor.
"Novi ulagači. Bitni, ali stvarno naporni ljudi.",rekla je na što sam se blago nasmijala. Prišla sam joj i poljubila je u obraz pun sitnih bora. I ako je imala mogućnosti, nikada nije zatezala lice i prepravljala nesavršenosti na sebi. Uvijek je govorila da nas nesavršenosti čine savršenim. Tako je bilo i sada, kada je njeno lice krasila po koja bora. Bijeli osmijeh uvijek je blistao i na njenim usnama i tjerao sve u sobi da se nasmiju također. Njena kestenasto smeđa kosa uvijek od kada je znam bila je podignuta u visku punđu. Na sebi je uvijek nosila odijela sačinjena od suknje i sakoa, a bijele su cipele bile njena omiljena obuća.

"Kako si provela dan, dušo?",pitala je uzimajući iz torbice jednu cigaretu. To joj je bila loša navika. Mene i sestru uvijek je savjetovala da ne pušimo, ali ona je rado zapalila koju cigaretu uz kafu.
"Super.",rekla sam i lažno se osmijehnula. Moj dan je sve od jutra bio putpuna katastrofa, ali ona to nije morala znati.
"Imam jednu vijest koja će te sigurno oraspoložiti, ali dođi prvo nešto da vidiš.",rekla je i potapšala stolicu kraj sebe.
"Znaš li onu moju kolegicu Elizu?",rekla je i uzela svoj mobitel u ruke tražeći nešto.
"Znam, ona divna gospođa koja mi je uvijek donosila slatkiše kao djetetu.",rekla sam i nasmijala se na tu pomisao.
"Da, upravo ona. Ima sina tvojih godina, znaš?",nastavila je mama.
"Da.",skeptično sam promrmljala.
"U subotu joj se snajka porodila, vidi.",rekla je mama i pokazala mi sliku male bebe.
"Aa, kako je slatka.",rekla sam. Užasno sam voljela djecu! No, mama se naglo uozbiljila i ostavila mobitel na stol.
"Znaš, Leyla,  ja sam žena u godinama. Nisam te htjela pritiskati, ali mislim da bi bilo vrijeme da nadeš nekog potencijalnog mladića za ženidbu. Ja želim unuke dok još mogu trčati za njima i voditi ih u šetnju. Kako očekuješ da ih razmazim dok ležim u krevetu kao bakica.",rekla je i ozbiljno me pogledala. Prevrnula sam očima.
"Mama, pričale smo o ovome.",uzdahnula sam umorno,"Nemam još nikoga. Zašto ne pričaš to seki nego samo meni?!"
"Korina je još na fakultetu. Ti nisi! Radiš, imaš dvadest i pet, a nemaš ni dečka. Djevojko, uozbilji se. Neće dečko samo pasti s neba. Potrudi se malo!",rekla je.
"Dobro mama, ako je to sve, moram završiti neku papirologiju.",rekla sam iznervirano i ustala od stola.
"Nije, nije!",povikala je i vratila me nazad na stolicu. Gledala sam je bez riječi.
"Znas li ko je došao u grad?",i dalje sam je gledala nijemo.
"Znam da nemaš pojma, reći ću ti. Viktor je došao. Naš Viktor. Bome je zgodan mladić."rekla je i nasmijala se od uha do uha, a meni su bolni trnci prešli kralježnicom.
"Nije on naš mama. Uostalom, kako ti znaš da je stigao.",rekla sam ljutito.
"Kako ne bih znala?",rekla je,"Kada sam išla iz prodavnice pomogao mi je sa vrećicama usput se raspitujući o tebi. Kada smo došli do vrata, rekla sam mu da nam se večeras pridruzi na večeri."
"Ti si šta?!",rekla sam zaprepašteno.
"Vikror dolazi večeras?! Ovdje?",rekla sam iznenađeno i ljuto u isto vrijeme.
"Da, za...",pogledala je u sat,"Manje od sat vremena."
"Ja... Ti... Kako... Ugh!",progunđala sam i iznervirano izašla iz sobe uz tresak vratima.

Kako je mogla?! Mislim, nije ona znala da sam se ja zaljubila u njega i da me ostavio kao posljednje smeće, ali... Kako je mogla?

Odmah nakon tog pitanja u glavi mi se nametnulo još jedno, opasnije i puno važnije u ovom trenu. Šta ću učiniti?

I tako, prije nego što sam se snašla, bila sam na stražnjem ulazu i bježala iz kuce poput kakvog lopova. Nisam ga mogla vidjeti, bar ne danas. Nisam se još ni pomirila s činjenicom da je ponovo tu. Zato sada idem prema kući svoje najbolje prijateljice Lise koja je u ovo doba sigurno doma. Ne znam kako će reagovati što me nema, ali nije me ni briga. Moja mama ga je zvala, neka ga sama ugosti. Neka ona objasni zašto nisam tu. To nije moj problem! Zar ne?!