FIANCÉ

Chapter 30.

''Zahvalna sam ti na ovome.''-Veronika mi je u ruke predala dvogodišnju djevojčicu, njenu sestru Emu.-''Mami sam rekla da ću je pričuvati,ali sam zaboravila da idem van s Lukom.''-pružila mi je i torbu s igračkama koje je Ema obožavala.

''Ma nema problema. Moji su van grada na par dana, Klara je na nekom seminaru, a Jakov radi tako da smo samo ona i ja.''-nasmijala sam se dok je Ema provlačila svoje prste kroz moju kosu zabavljajući se njome.-''Pazi što radiš s Lukom, ne vjerujem mu baš.''-nadodala sam izlazeći iz njene kuće.

''Ali ja mu vjerujem.''-rekla je popravljajući kapicu na Eminoj glavi. Vani je bilo hladno,a nas dvije smo došle do njene kuće odmah nakon škole.

''Ispričati ćeš mi sve.''-mahnula sam joj i zaputila se prema tramvaju, inače bih hodala do svoje kuće, nije to dug put nekih desetak minuta, ali nisam željela Emu povlačiti vani po ovoj hladnoći. Smjestile smo se na slobodno sjedalo, i ja sam Emu smjestila u svoje krilo pošto je tramvaj bio krcat. Nekoliko bakica mi je uputilo osuđujući pogled na što sam samo preokrenula očima. Misle da je Ema moja, a i da je to nije njihov problem. Prije su se žene udavale sa šesnaest godina,a sada glume svetice. Ema je šutjela cijelo vrijeme, ona je jedno od one sramežljive djece. U rukama je imala malog ružičastog ponija. Nekoć je taj poni bio jednorog, no Ema mu ga je odgrizla kada su joj počeli rasti zubi.

''Ema što želiš raditi?''-spustila sam ju na pod i skinula jaknu. Ona je potrčala prema dnevnom boravku. Veronika i ona ponekad dolazile ovdje pa smo je znali ostaviti u dnevnom da gleda crtiće. Krenula sam za njom i vidjela da je stala kao ukopana i gleda ispred sebe. Gleda u Jakova. On je sjedio na barskoj stolici okrenut prema njoj i gleda je malko nakrenute glave na lijevu stranu. Ispred njega se nalazio laptop, vjerojatno je radio nešto vezano za posao.

''Tko je to?''-bradom je pokazao prema Emi.

''Veronikina sestra, Veronika ide na spoj pa me zamolila da ju pričuvam.''-skinula sam torbu s ramena i spustila ju pokraj kauča. Ema je još uvijek stajala na istom mjestu. Uzela sam ju u ruke i približila se Jakovu.-''Ema ovo je Jakov.''-rekla sam nasmijano i pogledala u Jakova. Smiješio se.-''Jakove ovo je Ema.''-vratila sam pogled na nju.-''Inače je malo sramežljiva.''-objasni mu.

''Ja bi gledala cjutice.''-izjasni se Ema. Odnesem ju na kauč i upalim joj TV.

''Kako to da ne radiš?''-sjednem na stolicu pokraj Jakova.

''Radim sutra.''-odgovorio je potpuno okrenut meni. Jednom rukom se naslonio na šank i gledao u mene, kao da me promatra. Postajalo mi je neugodno, a onda se on ispravio, kao da je elektricitet prošao njegovim tijelom i natjerao ga na to.-''Što ćemo za večeru?''

''Ja nisam neki kuhar.''-požalila sam se-''A nisam pizzu jela sto godina.''-nasmijao se na moje preuveličavanje.

Presvukla sam se u odjeću za po kući,a Jakov je za to vrijeme naručio pizzu koju smo odlučili jesti za stolom. Inače pizzu jedem svuda samo ne za stolom. Jednom smo Veronika i ja pizzu jele u WC-u. Doslovno. Njen susjed je slavio rođendan,a on je dvije-tri godine stariji od nas dvije te smo nekako završile na njegovom rođendanu. I naravno bilo je alkohola, Veronika i ja smo malo previše, uzele jednu od pizza i zatvorile se u WC kako se ne bi morale gurkati sa svima kako bi došle do komada pizze. Ovako smo imale svaka jednu cijelu za sebe.

''Onda Ema, što želiš za Božić?''-pitala sam gledajući je kako jede već treći komad pizze.

''Jednoroga.''-rekla je odlučno.-''Veronika je rekla da ih nema jer su mjtvi.''-rekla je vrlo čisto i razumljivo za svoje godine.

''Ja isto želim jednoroga. I ne slušaj Veroniku ona je glupa.''-rekla sam nasmijano. Naravno da sam se šalila, u vezi drugog dijela. Ne bi bilo loše imati jednoroga. Ili još bolje, biti jednorog tako da mogu sve ljude koji mi idu na živce bosti u šupak rogom.

''Želiš jednoroga za Božić?''-Jakov je pitao sa podsmjehom.

''Nije smiješno. ''-rekla sam djetinjasto i počela se smijati.-''Znaš kako sam plakala kada mi je Klara rekla da su jednorozi izumrli jer su ih dinosauri pojeli!?''

''Klara ti je to rekla?''-smijao se glasno, toliko glasno da sam pomislila da će se ugušiti. Uzeo je čašu i približio je usnama no ponovno se počeo smijati.

Ovo je bilo lijepo, nas troje za stolom, slažemo se i smijemo. Kao neka mala, sretna obitelj. Na nekoj slici izgledali bi kao roditelji i njihovo dijete. No u stvarnosti bili smo cura, sestra njezine najbolje prijateljice i zaručnik njene sestre.