My handsome enemy

18.

Olive's P.O.V.

„Jebem ti Olive, gdje si ti do sada?" Upita me ljuto, ustajući na svoje noge i ispravi se u svoju cijelu visinu. „Zar se ne znaš javiti na mobitel!?" Raširi ruke, gledajući u mene sa čudnim sjajem u očima.

Što se događa?

„Što radiš ovdje?" Upitam ga prolazeći pored njega i izvadim ključeve od stana iz svoje torbe. Ne napravim niti dva koraka, a njegova ruka se već nađe na mojoj podlaktici, zaustavljajući me. „Masone, ja stv-"

Prekine me, „Moraš poći sa mnom." Okrene me prema sebi, skoro zabijajući moje tijelo u svoje. Zabacim glavu u natrag, kako bih ga uspjela pogledati kako treba jer je bio dosta blizu - i previše, za moj pojam.

Kosa mu je bila raščupana, u neredu, letjela mu je preko čela - i imala sam neku čudnu potrebu da mu maknem sa lica.Ali sam ipak ostala pri zdravom razumu, i nisam to učinila. Obrve su mu namrštene, kao i usne koje su u jednoj ravnoj, ozbiljnoj crti. A pogled nekako intenzivan zaključan na mojemu licu.

Odmahnem glavom, „Ne idem ja nikuda sa tobom." Odgovorim mu tvrdoglavo, pokušavajući izvući svoju podlakticu iz njegove ruke. I u podsvijesti znam da mogu samo da jače trgnem jer nema baš toliko jaki stisak na njoj, ali i to pokušavam zanemariti.

Nakratko zatvori oči, „Olive," promuklo i tiho kaže, „Nisam te pitao ili zamolio da ideš sa mnom. Jednostavno, moraš poći sa mnom." Kaže ozbiljno, spusti glavu gledajući me ravno u oči.

„Mora se samo umrijeti."

„Jebem ti Olive, hoćeš li me bar jednom poslušati i ne biti toliko tvrdoglava!?" Makne se korak u nazad, i prođe ljuto rukom kroz kosu. I tek sada primijetim tamne podočnjake ispod očiju.

Prekrižim ruke preko prsiju, „Dobro, evo, slušam te." Naslonim se na jednu nogu, gledajući prema njemu.

Protrlja ruku po svojem potiljku, spuštajući svoj pogled na tlo. „Ne znam kako da ti ovo kažem." Namrgodim se na njegove riječi, ostavljajući me totalno zbunjenu. Što je tako loše da ne zna kako mi treba reći? Možda će mi se ispričati.

„No? Samo reci." Kažem nakon što shvatim da neće ništa reći.

Podigne pogled na mene, i protrlja rukama lice. I tada mi u oči upadnu rane na njegovim šakama. I kasnije, kada makne ruku sa lica, i nekoliko dana stara ranica na njegovoj donjoj usnici.

Polako počnem sklapati kockice, i samo se molim da nemam pravo i da nisam u pravu. Samo se nadam da se James nije potukao sa Masonom - ili obrnuto. Ali prije bih rekla da je obrnuto, jer James ima više rana na svojem licu.

Otvori usta kako bi mi odgovorio, no prekinem ga. „Molim te reci mi da nisi ti taj koji se potukao sa Jamesom." Kada ove riječi napuste moja usta, na kratko na njegovom licu dođe zbunjenost.

Ali kako je došla, tako je i otišla. Pogledao je prema svojim šakama, i sa drugom rukom - koja nije bila ozlijeđena - vrhovima prstiju prešao preko svoje donje usne. „Ne znam o čemu pričaš." Odmahne glavom, ne skrećući svoj pogled sa mojih očiju.

Uzdahnem duboko, „Masone," kroz stisnute zube kažem njegovo ime - no sada ja budem prekinuta sa njegove strane.

Promuklo izusti, „Jess i Kevin su završili u bolnici." Ruke koje su do maloprije bile prekrižene preko mojih prsiju, padnu svaka sa svoje strane tijela, dok gledam blijedo u njega.

„Ti se šališ, zar ne?" Upitam ga, dok mi se dah zaustavlja u grlu. „Reci mi da je ovo neka neslana šala, ako je čak se neću niti ljutiti na tebe. Samo-" Sama sebe zaustavim kada shvatim da se njegova faca neće promijeniti iz ozbiljnog u onaj glupavi osmijeh.