Jedva sam spavao tri sata. Cijelu noć sam razmišljao o tome kako će izgledati moj susret s Tanjom. Pitao sam se kako će reagirati. Hoće li ikada više naše prijateljstvo moći biti kakvo je bilo nekada?
Kakav sam bio glupan! Prijateljstvo koje seže još iz doba djetinjstva sam upropastio zbog cure. Da sam na Tanjinom mjestu, ne bih nikada više progovorio sa sobom.
Nadam se da je ona drukčijeg mišljenja jer budimo realni, ipak se javila, iako mi je poklopila na kraju. No, kasnije mi je odgovorila na poruku. To je dobar znak zar ne?
Duboko sam izdahnuo i odlučio se istuširati kako bih razbistrio glavu.
Nakon što sam se istuširao, stajao sam sa samo ogrnutim ručnikom oko struka i gledao u unutrašnjost svog ogromnog ormara od najkvalitetnijeg i najskupljeg drveta.
Nisam znao što da obučem. Prvo sam izabrao kariranu košulju, kravatu i crne uske hlače. Kad sam se pogledao u ogledalo, odmah sam shvatio da to nije nikako bila dobra kombinacija.
Izgledao sam previše ušminkano. Prekrižio sam tu kombinaciju i krenuo na iduću.
Obukao sam tamne levi's traperice i bijelu košulju s tamnim crtama. Ovog puta sam izostavio kravatu da ne izgledam previše uštogljeno. Pogledao sam se opet u ogledalo i iznervirano izdahnuo. Ne, ni to nije ta dobitna kombinacija. Probao sam još jednu, pa još jednu, pa još jednu...
Ubrzo mi je krevet bio pretrpan odjećom, a ja sam i dalje stajao u svojim crnim Calvin Klein boksericama i tupo gledao u tu hrpetinu beskorisne odjeće.
Pitao sam se zašto imam toliko odijela i kravata te gdje je nestala moja ostala odjeća. Onda sam se sjetio da je odgovor na pitanje jedino mogla biti Željka. Ta žena mi je mogla dignuti tlak čak i kad više nije bila tu.
Naime, dok smo zajedno živjeli, ona je preuzela brigu o svemu, pa tako i o mojoj odjeći. Znam da sam bio idiot što sam to sve dopustio, ali što da kažem, ljubav i od najpametnijeg čovjeka može napraviti najvećeg idiota. Osobito kad je taj čovjek zaljubljen preko ušiju kao što sam ja bio u Željku.
Zbog brige o tome što ću nositi, nisam ni primijetio da na dovratku već, kako se čini, neko vrijeme, stajao Stjepan i smijuljio se mom očajnom pokušaju odabira garderobe.
„Koliko dugo si već tu?"-upitao sam ga.
Nasmijao se. „Dovoljno dugo da vidim da si čak i moju bivšu ženu premašio u tolikom presvlačenju, a sam Bog zna da je to uistinu teško."
Znao sam da je Stjepan u pravu i da je potpuna besmislica toliko tražiti jednu običnu odjevnu kombinaciju. Tanja me poznavala prije svih ovih markiranih odijela i odjeće, ali sam usprkos svemu želio da stekne dobar dojam o meni.
„Ako želiš ostaviti dobar dojam na potencijalnu curu"-započeo je Stjepan, a ja sam ga odmah prekinuo.
„Ona nije moja potencijalna cura, nego bivša najbolja prijateljica s kojom želim ponovno vratiti odnos kakav nam je bio prije."-zapjenio sam se objašnjavajući Stjepanu kako stoje stvari između mene i Tanje.
„Mhm..."-rekao je Stjepan i izvukao iz ormara neku kombinaciju.
„Da to obučem?"-upitao sam ga zbunjeno.
„Da, to je ono što želiš. Ne previše formalno, a da privučeš njenu pažnju."
Kimnuo sam glavom i probao tko zna koju kombinaciju po redu. Odlučio sam da ako ovo ne bude dobro, idem u boksericama i potkošulji.
To sam rekao i Stjepanu na što je on samo prokomentirao da za nekog kome nije stalo do te cure, previše brinem oko toga kako ću izgledati kad me vidi. Frknuo sam na to i obukao ono što mi je odabrao.
Stao sam ispred ogledala i odmah mi se svidjelo što sam vidio u odrazu. Gledao me visoki markantni tridesetogodišnjak, tamne smeđe kose i bistrih zelenih očiju.
Na sebi je imao plavu majicu kratkih rukava s nekim natpisom u kutu lijeve strane, koja mu je isticala pomalo mišićave dugačke ruke i pločice na trbuhu. Crne traperice s ravnim džepovima sa stražnje strane su pristajale njegovoj liniji. Na nogama je imao crne cipele koje su se savršeno uklapale u cjelokupnu odjevnu kombinaciju.
Skrenuo sam pogled na Stjepana koji me je gledao s odobravanjem. Zahvalio sam mu se na pomoći. To je bila ta ubojita kombinacija koju sam toliko tražio. Jednostavno, a opet dovoljno šminkerski.
******
Stjepan i ja smo stajali ispred ulaza u kliniku „Vertigo". On se nije usudio zakoračiti još jedan korak naprijed jer se bojao suočiti sa svojim alkoholičarskim problemom, a ja sam se bojao ući jer sam se bojao suočavanja s Tanjom.
Na kraju je ipak Stjepan ušao prvi, a ja sam ga slijedio u stopu. Došao sam do informacijskog pulta i rekao medicinskoj sestri da smo došli na sastanak s Tanjom. Rekla je da sjednemo i malo pričekamo jer je trenutno s pacijentom.
Sjeo sam na klupu i čekao da dođe Tanja. Nakon par minuta se iz daljine počela približavati prilika.
Hodala je s čvrstim i ponosnim stavom. Duga smeđa kosa joj je padala preko leđa, a bijela kuta je odavala ozbiljnost posla kojim se bavi. Došla je do mene i Stjepana.
„Slijedite me."-nije rekla ni bok ni kako si. Nije mi preostalo drugo nego poslušati je bez pogovora jer ne bi bilo pametno da ju sada naljutim.
Ušli smo u sobu srednje veličine. Zidovi su joj bili bijeli, ali ukrašeni s raznim crtežima. Sa strane su bili drveni ormari i metalne police pune raznovrsnih knjiga, a na kraju sobe se nalazio radni stol. Na njemu je bilo računalo i razbacani razni papiri.
„Sjednite"-pokazala je rukom na dvije stolice koje su se nalazile nasuprot radnog stola.
„Ispričavam se na neljubaznosti."-počela se obraćati Stjepanu, a mene je nastavila u potpunosti ignorirati.
„On i ja imamo puno neriješenih problema iz prošlosti, no trebala sam se odmah predstaviti. Ispričavam se zbog toga, ali on je često izvlačio ono najgore iz mene."
Ja sam njoj on? On? Jedva sam se suzdržao da ne dreknem, ali morao sam šutjeti zbog Stjepana.
„Ja sam Tanja Velicovska, psihijatrica i glavna voditeljica odjela za alkoholizam i ostale ovisnosti u klinici „Vertigo."-rekla je i radosno pružila ruku Stjepanu, na što se on predstavio i uzvratio nervoznim smiješak.
Uspjela je postati glavna voditeljica, to joj je oduvijek bio san. Bio sam tako sretan i ponosan na nju.
„Drago mi je Stjepane, sada bih htjela malo popričati s vama o nekim osobnim stvarima. Želite li da on ode?"
„Ne, neka Matej ostane. Ionako zna većinu."-bio sam mu zahvalan na tome jer sam znao da Tanja želi da odem. Napravio sam mentalnu zabilješku u glavi da nakon što ovaj sastanak završi, vodim Mateja u shopping.
„U redu."-mrzovoljno je odgovorila i nastavila.
„Koliko dugo već pijete?"-upitala ga je i pritom uzela bilježnicu i kemijsku, vjerojatno kako bi napisala zabilješke.
„Već duže od četiri godine"-posramljeno je priznao.
„Možete li mi reći zašto ste počeli piti?"-upitala je.
„Duga je to priča, Mateju sam sve ispričao. Ukratko žena me je izbacila iz kuće kad sam izgubio posao i oduzela skrbništvo nad kćeri jer nisam imao kako plaćati alimentaciju."-odgovorio je s tugom i sjetom u očima.
„Žao mi je"-iskreno je odgovorila Tanja. Vidio sam koliko ju je sudbina tog čovjeka dirnula.
Uvijek je bila osjećajna. Zato je i izabrala ovo zanimanje kako bi mogla cijeli život pomagati drugim nesretnim dušama.
„Zašto ste odlučili prekinuti piti?"-upitala ga je znatiželjno.
„Zbog Mateja."-odgovorio je, na što se Tanja vidno zbunila.
„Mateja?"-bio je to prvi put nakon više od dvije godine da sam čuo uživo kako moje ime silazi s njenih usana. Ono preko telefona ne računam. Prošli su mi trnci tijelom. Nisam znao razlog tome, no odlučio sam ne pridodavati tome veliku važnost i usredotočio se ponovno na Stjepanov i Tanjin razgovor.
„Da. On je moj spasitelj."-dok je te riječi izgovarao gledao me očima punim zahvalnosti.
„Možete li mi molim vas objasniti kako to mislite? Pa on u životu nije ni pticu spasio, a kamo li da spasi živog čovjeka."
E sad mi je bilo dosta, pukao mi je film i otvorio sam usta.
„Ja nisam spasio pticu?"-započeo sam.
„A ne sjećaš se možda kad sam tvog mačića Sivka spašavao kad se uvukao u auspuh od automobila?"-govorio sam ljuto.
„To se ne računa, tada smo bili djeca."
„To se ne računa?"-sad sam bio još ljući.
„Dobro, u redu. Onda se ne računa ni onda kad je susjed Crni skoro pregazio Flokija, a ja sam se bacio pred auto u zadnji tren jer si ti vrištala da ga spasim?"-nastavio sam dalje bez dozvoljavanja da mi upadne u riječ.
„Ili možda kad ti je uginula ribica i kad sam ti istu takvu kupio kako ne bi to otkrila jer te tada bio ostavio onaj kreten od tvog dečka i nisi mogla podnijeti da još nešto izgubiš? "-tek tada sam shvatio što sam otkrio.
„Ono nije bila Zlatica? Ti si je zamijenio?"-upitala je ne vjerujući i dalje onome što je čula, a ja sam se i dalje pitao zašto tako često imam jezik brži od pameti.
To je bila tajna koja sam čuvao gotovo 12 godina. Nisam htio da to ikada sazna i baš sam sada to morao izlanuti. Ustala se iz stolice i krenula prema meni.
Nisam se ni snašao, odjednom mi je prostrujala bol desnim obrazom. Da, Tanja mi je zavalila šamarčinu.
„Ovo ti je jer si vjerovao svojoj bivšoj zaručnici umjesto meni."-rekla je gledajući me ljuto. No, onda je ublažila pogled i dala mi poljubac u lijevi obraz.
„A ovo je jer si zamijenio Zlaticu"-ostao sam šokiran. Prvo šamar, a onda poljubac. No takva je bila i ostala Tanja. Uvijek nepredvidiva.
Osmijeh mi se razlio licem usprkos boli koju sam još uvijek osjećao od šamara.
„Primirje?"-ispružio sam ruku i čekao nestrpljivo da ju prihvati.
„Ma neka ide sve do vraga, primirje hajde."-rekla je i prihvatila moju ruku. Njena sitna ruka je savršeno pristajala mojoj.
„Hvala ti"-rekao sam i gledao bez pomicanja u njene plave oči. Uzvratila mi je istim intenzivnim pogledom.
„Khm"-netko se nakašljao. Tanja i ja smo se naglo vratili iz transa i tek se tada sjetili da je i Stjepan s nama u prostoriji.
„Ja se ispričavam na svom neprofesionalnom ponašanju, opet."-rekla je posramljena.
„Ma nemate problema, drago mi je da ste se vas dvoje pomirili. Ispio mi je mozak sinoć s time kako će..."-stavio sam mu ruku na usta kako ne bi nastavio dalje.
„Kako će što?"-upitala je zainteresirano Tanja.
Stjepan je dalje mrmljao, ali ja nisam micao ruku s njegovih usta. Pogledao sam ga oštrim pogledom i nasmiješivši se, prestao je pričati. Kada sam se uvjerio da ništa neće reći, maknuo sam ruku.
Tanja se samo nastavila smijati.
„Reći ćete mi već nekom drugom prilikom, kad ne bude Matej bio s nama"-rekla je i namignula mu na što je on kimnuo glavom.
„Dobro, a sada da napokon nastavimo dalje s ozbiljnim dijelom."-uozbiljivši se, nastavila je dalje s ispitivanjem.
„Gdje smo stali? Ah, da. Možete li mi sad zbilja objasniti kako to mislite da vas je Matej spasio?"-očekivala je nestrpljivo i dalje odgovor na to pitanje.
„Pa ovako, jedan dan dok sam bio na svom uobičajenom mjestu, došao je Matej i počeo mi dosađivati i postavljati pitanja na koje mu nisam htio dati odgovor"-započeo je Stjepan s pričom dok ga je Tanja samo strpljivo slušala.
Tek pokoji put je nešto prokomentirala, no većinu vremena je pažljivo upijala svaku riječ.
Iako sam bio sudionik cijele te priče i sam sam se zatekao kako s uzbuđenjem slušam kako Stjepan pripovijeda naše upoznavanje.
Tada sam se sjetio kako je rekao da je oduvijek volio priče i da su mu samo dolazile u glavu. Vjerojatno mu je taj način pripovijedanja ostao još od kada je pričao priče svojoj kćeri.
Kada je završio s pričom, Tanja je imala šokirani izraz na licu.
„Ti si zbilja to sve napravio?"-upitala je i dalje ne vjerujući svemu što je upravo čula.
„Da."-rekao sam kratko.
„Uistinu si se onda promijenio. Bit će mi drago ponovno biti prijateljica s takvim čovjekom."-rekla je, a ja sam se samo na te njene riječi zadovoljno nasmiješio.
„Vidim da ste u kratkom vremenu zbilja prošli puno toga u životu Stjepane. Kao da vam je sam Bog poslao Mateja da vas izvuče iz pakla alkohola.
Morat ćete dolaziti k meni dvaput tjedno na razgovor, a tri put tjedno ćete ići na sastanak kluba alkoholičara koji isto ja vodim.
Mislim da će vam pomoći da vidite kako se drugi bore sa alkoholizmom.
U klubu se uz ljude koji se još uvijek liječe od alkohola nalazi i puno onih koji su se već odavno izliječili. No, oni i dalje dolaze jer su tu stekli neka čvrsta prijateljstva i jer se osjećaju ugodno u tom okruženju.
Vjerovali ili ne. "
"Dobro, budem dolazio. Mislite li da se mogu zbilja izliječiti?"-upitao je zabrinuto. Tanja se samo nasmiješila i nježno ga potapšala po ramenu.
"Gospodine Stjepane"-započela je, ali on ju je prekinuo.
"Znam da sam star, ali molim te govori mi ti."-na to smo se svi nasmijali.
"U redu, Stjepane. Vjeruj mi, kroz ovih 5 godina, koliko radim na ovom odjelu, prošli su kroz njega svakakvi ovisnici. Ovisnici o alkoholu, o heroinu, kokainu, marihuani, itd. Naravno da se nisu svi, ali mnogi od njih su se izliječili."-Stjepan je samo slušao bez da se pomicao.
"Znaš li što su svi oni koji su se izliječili imali zajedničko?"-upitala ga je očekujući njegov odgovor.
"Što?"-upitao je i sam se pitajući isto to pitanje. Kako se netko mogao izliječiti od kokaina i heroina?
"Želju za životom i snagu da se riješe te ovisnosti. Imali su razlog zbog kojeg su htjeli prestati. Nekima je to bila obitelj, nekima djevojka, dečko, a nekima su bili oni sami. Ali svaka ta osoba je imala želju da napusti pakao droge i alkohola."-Stjepan je sada shvatio što želi s time reći.
"Imaš li ti nekoga zbog koga to želiš napraviti? Koga nikada ne bi želio imati u svojoj prisutnosti kada si u alkoholiziranom stanju?"
"Svoju Karolinu"-rekao je i na spomen njenog imena, ispustio jednu suzu iz oka. Tanja mu je prišla i čvrsto ga zagrlila.
"Onda ti obećavam da će tvoja Karolina biti ponosna na tebe kada se izliječiš."
Odjednom sam i ja imao potrebu da ga zagrlim i na kraju smo sve troje završili u grupnom zagrljaju.
Bit će ovo zanimljivo putovanje za sve nas.
_________________________________________________________________________
Riječ autora:
Hvala svima što ste omogućili da ova priča bude #3 u kategoriji non-fiction.
Hvala svima na potpori. Hvala svima na predivnim riječima. Hvala svima na svemu.
Potrudila sam se da ovo poglavlje bude što duže. Nadam se da će vam se svidjeti.
Voli vas sve vaša S. (onegirl).