Bijesni

5. Na koncu života

(Oops, evo nastavak dan ranije. Ovu priču prvenstveno sam zamislila  u žanru mystery tako da možete očekivati dosta tajni. Obratite pažnju na sitnice. Ako vam se da, komentirajte što mislite o priči i ostavite zvjezdicu. Laku noć! <3)

Gabrijel Buzolić nije se mogao sjetiti kada je posljednji put plakao.

U životu je uvijek tražio neke jako dobre razloge za plakanje. Smatrao je da je plač za kukavice i imao je toliko dobru samokontrolu da je bilo potrebno samo dvaput progutati knedlu i izbjegao bi totalni kolaps.

Upravo zato se sada osjećao kao da izdaje vlastitu teoriju o kukavicama. Nije mogao odrediti pravi razlog svoga plakanja. Cijeli život imao je, uza svo pristojno ponašanje po propisima, samo jedan porok, a sada ga je taj isti porok stajao glave. Dobro, tek će ga stajati, ali činjenica da najgore tek dolazi nije bila baš utješna.

Također, izrazito ga je morilo to što je sada bio svjestan toga da ni jedna osoba neće plakati na njegovu grobu.

„To je tek ironično", mrmljao je sebi u bradu nakon što si je nalio još jednu Jefferson's viskija. Činjenica da je izdvojio pozamašnu svotu za piće koje ga je neugodno iznenadilo svojim slatkim okusom dodatno ga je bacala u očaj. „Mrzio sam plačipičke, a sada ih želim gledati s neba kako nariču za mnom nakon moje smrti."

Tko li će me pokopati? Organizirati sprovod? Bi li bilo previše jadno da nekome platim za to? nastavio je razmišljanje u sebi nakon što je shvatio da ga govor previše umara. Zanimalo ga je razmišljaju li i ostali samci slično potkraj života. Postigao je odlične stvari sam, izgradio je karijeru i cijeli se život zadržao na samom vrhu svoga posla. Još jedna od bezbroj uvrnutih ironija kojima ga je život odlučio šamarati cijelo poslijepodne, baš nakon što mu je liječnik predao kuvertu s konačnom dijagnozom uz tri riječi i pokupio se.

Nevoljko se sjetio da nije uvijek bio sam. Doživio je bračnu sreću, no nije bio obostrano. Supruga je ostavila nakon šest godina braka, zato što je, kako je ona rekla, bio radoholičar koji nije imao vremena ni za što drugo.

„Izgleda da ovo neću moći sam. Hajde, stari, dovedi se u red. Nije kao da ćeš umrijeti za koji mjesec", rekao je malo glasnije tonom kojim je pokušao sam sebe uvrijediti. Nije znao djeluje li ostatak iz pola prazne boce viskija, no brzo je zgrabio mobitel i odlučio obaviti poziv koji bi mogao riješiti njegov problem, svjestan da će tek sada od sebe napraviti totalnu budaletinu.

***

Roza je pola dana, začudo, provela šećući uz obalu malenog dalmatinskog grada Jarbola. Miris ranog proljeća pomiješan s mirisom soli u zraku ispunio joj je nosnice i unio neočekivan smiraj u njeno tijelo.

Međutim, pomisao na samo jednu osobu uspjela je uzburkati sve njezine smirene misli i u djeliću sekunde ogromna količina tjeskobe ispunila joj je tijelo. Viktor, Bijesni, kako god. Osoba s kojom je trebala samo razgovarati dvaput tjedno. Naizgled lagan zadatak, no često joj je kroz glavu prolazila misao kako bi radije cijeli dan radila u građevini, nego trpjela ovoliki psihički pritisak. Praktički, nosila je čitavu budućnost jedne osobe na leđima, ali imala je nešto više od dva mjeseca da ga prosvijetli i udalji od ideje koja mu je, kako je shvatila, prijetila ponovnim zatvorom. Sasvim lagan zadatak za osobu bez imalo radnog iskustva, zar ne? Zadatku je pristupila poprilično ambiciozno, no kako je vrijeme odmicalo, sve više je uviđala da će njezin poslodavac uskoro shvatiti da je poslao lisicu da čuva kokošinjac.

Sasvim izmorena pričom koja joj je iznova i iznova prolazila kroz glavu, spustila se na praznu plažu i približila mirnim valovima. Sjela je na vlažni pijesak tako da su joj noge do koljena bile potopljene u moru. Neugrijana travanjska voda natjerala joj je trnce duž tijela te je Roza shvatila da je ovo baš ono što joj je trebalo.