"Dovela si ga OVDJE!?! U naš DOM?!! Kako si mogla, majko? On nas je kupio! Kao stvari! Zašto si ga dovela?"
"Ovo je njegova kuća, a i povrijeđen je. Nema druge obitelji."
Čak su i u mojim ušima te riječi zvučale glupo kad sam ih izgovorila.
"Pa što! Nije on neka ptica ili mačka koju se pokupila na putu k'o ljubimca! Zar će sad jednostavno živjeti s nama, ne razumijem! Ne sviđa mi se ovo!"
"On nas je kupio sve zajedno da nas oslobodi, Avare, da to nije učinio danas bismo svo troje još uvijek bili na Zemlji. Razdvojeni. Bili su nas stavili na aukciju i da nas Olen nije kupio, nikada vas više ne bih vidjela. Učinio nam je milosrđe."
"Ne treba meni ničije milosrđe!" ljutio se Avar iako mu se čula blaga popustljivost u glasu na ove vijesti. "I što ćemo sad uopće s njim?"
"Ne znam... brinut ćemo o njemu dok mu ne naprave nove noge."
Avar odmahne glavom. "Pa ima ove kibernetske, što njima fali?"
"Ne smije ih prečesto koristiti inače se neće moći prilagoditi pravima kad napokon budu spremne."
"I dalje mislim da su to gluposti i da si ga trebala ostaviti u bolnici."
"Pusti sad to. Gdje je Hali?
"Avar je ušutio pokunjivši se.
"Avare, gdje ti je sestra?"
"Ma tu je negdje okolo, igra se?"
Lagao je, shvatila sam. Nije imao pojma gdje je.
"Avare, zadnji put pitam, gdje je Hali?"
Avar uzdahne. Djelovao je prestrašeno i zabrinuto iako je to pokušavao sakriti predamnom.
"Bila je tu jutros, rekao sam joj da se ne udaljava od kuće. Vjerojatno se igra negdje s onim svojim izmišljenim prijateljem."
"Jutros! Avare, sad je VEČER!!! Gdje je? Što je jela? Gdje je spavala? Izgubio si je!!!""Hali je divlja, mama! Nije joj ovo prvi put da tako nestane! Olganskoj djeci je to normalno, idu u prirodu, igraju se, jedu što nađu usput i vrate se kad im dojadi. Olga obiluje hranom, a Hali je tako radila i prije. Koliko smo ju samo puta tražili."
"Hali nije Olganka! I uvijek se vraćala do podneva. Uvijek.
"Avar je bio djelomično u pravu. Hali je zaista znala nestajati u igri sa svojim izmišljenim prijateljem i puno brže se prilagodila Olganskom načinu života i vremenu nego ja. Ja sam često sve još brojala u zemaljskim terminima i imala puno veću potrebu za spavanjem nego rođeni Olganci. U meni je zemaljski kronološki sat još bio itekako aktivan, ali malo po malo, moja djeca, iako Zemljani, su se prilagođavala Olgi gotovo kao da su oduvijek ovdje. Pogotovo Hali. Ali ipak, dosad je uvijek dolazila do podneva.
Iznenada sam u glavi opet vidjela ono sjenovitog čovjeka i pticoliko biće plavih očiju kako komuniciraju. Smisao viđenja mi je napokon postao jasniji. Jeza u meni se pojačavala. Počelo mi je zujati u ušima. I onda kao da je nešto puklo, u sjećanju. Čula sam! Razumjela sam! Upozorenje! Bilo je to upozorenje! Nešto su govorili! Nisu željeli da dijete uđe. Dijete je bilo opasnost! Prijetnja! Zašto?! Uhvatila sam se za sljepoočnice pokušavajući se koncentrirati na onu, kako ju je Olen nazvao, manifestaciju. Humanoidna je sjena govorila pticolikoj: "Dijete je opasnost. Uništi ga! Moraš ga uništiti"
Udahnula sam od šoka, shvativši. Govorili su o Hali! Mojoj Hali! Srušila sam se na koljena od straha. Olen i Avar spustili su se kraj mene. "Mama što je bilo?!" zabrinuto će Avar.
Olen nije ništa govorio. Samo me gledao i čekao što ću reći. Pogledala sam ga očiju ispunjenih suzama."Moja kćer je u velikoj opasnosti. Molim te, pomozi nam!"