Jedina

7. Poglavlje

Losing my religion. Kako prikladno.

*

Nakon što je ušla s djecom u kuću Lorie im je dala obećani sladoled i oni su zadovoljno uživali u deliciji ispred televizora dok je ona otišla po prvu pomoć i komad mesa iz tek napunjenog zamrzivača.

Šta su oni uopšte mislili? Tuči se u sred javne knjižare i valjajući se po podu kao dva psa. Lorie nikako nije mogla da se otrese osjećaja da je ona nekako odgovorna za to. Tražila je obične flastere, ali kako je u kući bilo samo osnovno morala je uzeti dječije iz svoje torbe. Jane je imala s cvjetićima, a Jake s autima. Koristi šta imaš.  Lorie ih je donijela na stol u dnevnoj sobi i čekala.

Vrata se otvoriše i dječica skočiše prema ocu sa sladoledom kojeg su držali u malim rukama, ali se polako topio i činio im ruke sljepljivim.

„Tata! Dobili smo sladoled jer smo bili dobli" rekla je Jane pokušavajući lizati svaku dragocijenu kap sladoleda koja je klizala niz kornet i gledala u oca.

„Tata! Ko je pobjedio?" pitao je Jake znatiželjih očiju prelazeći preko vidljivih posljedica borbe, kao i sestra čuvajući sladoled tako čvrsto da se čulo pucketanje korneta.

David je pomilovao djevojčicu i poljubio njenu glavu, a zatim zagrlio sina i rekao: „Bilo je neriješeno", rekao je David s grimasom na licu jer je svaki pokret bio bolan.

„Tata! Što ste se ti i Niko tukli?" upitala je Jane prelazeći pogledom s jednog na drugog.

„Niko?" zbunjeno je upitao David gledajući u kćer pa u Lorie kao da traži objašnjene. Lorie je samo slegnula ramenima i sama zbunjena.

„On se zove Niko", pokazala je Jane svojim umrljanim prstićem.

David podignu obrvu i pogleda u Joela koji je samo odmahnuo glavom, bez ikakvog daljeg objašnjenja. Joelov pogled je prelazio preko prostorije u potrazi za Lorie koja je otišla do kuhinje.

„Lolie!" viknuli su bliznaci kad je Lorie ušla opet u sobu noseći kutiju prve pomoći.

„Lolie! Tata je došao!" viknula su djeca i dotrčala do nje. Njihov govor sastojao se od vike i pretjeranog naglašavanja svega što vide oko sebe.

„Vidim! Hajde sad operite ruke i eno upalila sam vam Mašu..." I prije nego je završila dva para nogica otrčalo je prema kupatilu. Uzdahnuvši Lorie pogleda prema muškarcima u nevjerici. Trenutno su izgledali gore nego kad ih je ostavila na cesti.

Joel je imao neki zbunjeni izgled na licu dok je David s gađenjem gledao u svoje stanje. David je podigao tkaninu sa svog trupa i gledao u poderotine.

„Vas dvojica. Šta da radim s vama?" upitala je Lorie i odmahnula glavom. „Davide, idi u kupatilo i tuširaj se i skini tu prljavštinu pa da mogu vidjeti šta je modrica, a šta prljavština na tom licu", rekla je Lorie čvrsto, ne dajući prostora za neposlušnost i prstom pokazala prema kupatilu iz kojeg su djeca istrčala. „A onda ćeš biti dobar primjer djeci i dati odjeću Joelu kako bi se i on mogao istuširati i onda ću da vam saniram te posjekotine."

David se smrknuo i pogledao u nju, a ona mu je uzvratila pogled. Joel je posmatrao to zbunjen. Uzdahnuvši, David se okrenuo i otišao u kupatilo zalupivši vrata. Lorie se okrenula prema Joelu i pružila mu komad zaleđenog mesa umotan u krpi da stavi na oko dok čeka. Joel nije mogao ništa drugo nego da uzme to i stavi na oko. Trznuo se na dodir, iako je godilo bilo je neugodno. Jednim okom posmatrao je Lorie kako odlazi u kuhinju i čuo je kako otvara ladice i nešto radi. Mjesto gdje je sjedio i komad mesa na oku nisu mu dali pogled na kuhinju, vidio je samo pokrete ruku.

Joel nije znao šta da misli o svemu ovome. Zašto ga je Lorie dovela u svoj dom? Zašto je djeca zovu Lorie, a ne mama? Zašto je David dopustio da dođe s njim? Joel se nije bunio. Bio je mazohista, očito. Uživao je da gleda nju u porodičnom okruženju i da zamišlja da je sve to njegovo. Da je to moglo biti njegovo, da ona nije tuđa žena. Ovo nisu tuđa djeca. Sve je savršeno u svijetu. Čvrsto je pritisnuo krpu na oko nageo glavu i uzdahnuo. Šta bi samo dao da je sve to njegovo...

Začuo je male korake i pomjerio oko prema zvuku. Mala crnokosa djevojčica ga je gledala sa zanimanjem. Imala je palac u ustima i prelazila pogledom preko njega, pa preko krpe i onda opet ukrstila pogled s njegovim.

"Zdravo", rekao je Joel, ali ona ga je šuteći nastavila znatiželjno posmatrati.

"Jesi trebala nešto?" s nelagodom upita Joel i pokušao da privuče Lorienu pažnju.Međutim, Lorie je i dalje bila zaokupljena u kuhinji. Osjetio je nelagodu od intezivnog pogleda kojim ga je mala Jane gledala. Nije znao kako s djecom, pogotovo ne s djevojčicama.

„Hoćeš da ti zovem mamu?" upitao je već uspaničeni Joel nadajući se da će tako djevojčica prestati da ga gleda.

Njene oči se proširiše, usta se otvoriše i palac je stajao na istom mjestu između usana ne dodirujući ih.

„Moja mama je na nebu", rekla je Jane tiho i pokazala prema stropu te otrčala nazad u sobu. Zvuk malih koraka nisu se čuli u tom omamljenom stanju u kojem se našao nakon te izjave.

Joel je šokiran posmatrao njene kikice kako skakuču dok ide niz hol.

"Nebu?"