Ugovor

I

"Ne možeš pobjeći od mene, sinko."

Čuo se životinski glas iza njegovih leđa dok se bio probijao kroz gužvu ljudi koji su upravo izlazili iz kina. Naglo skrene desno niz ulicu ne gubeći na brzini. 

Zvuk kucanja srca u ušima ga je u ovom trenutku nerviralo jer nije mogao razmišljati gdje da pobjegne. Upravo je prošao pored ulaza u drugu ulicu. Počeo je psovati sve redom. 

"Vrijeme ističe, sinko."

Opet čuje glas. Okrenuo se dok je trčao. I to mu je definitivno bio najgori potez ikad u životu. Čak gori od onoga kada je od prijatelja čuo za stranicu na kojoj pomažu ljudima da ispune želju. Da je znao da su ta sranja puno dublja nego što je mislio, ne bi ni tražio da mu pomognu da se makne s ulice i da postane neko "bitan". 

Iza sebe je vidio.. što? Nije mogao to opisati. Noćnu moru? Duha? Demona? Progutao je prije nego mu se zadnja riječ pojavila u umu. Vrag?

Toliko ga je bilo strah da nije mogao ni vrištati. Vrati pogled ispred sebe i zadnjim atomima snage počne šprint brži nego od Usaina Bolta. 

Čulo se zvono na crkvi što ga je podsjetilo da je ponoć. Evo i još jednog razloga zašto trčati ko sumanut. Sjetio se dok je popunjavao ugovor na kompjuteru knjižnice da je u zadnjem redu pisalo da ugovor vrijedi 10 godina. I još preciznije da prestaje u ponoć.

"Obožavam ovaj zvuk. Znaš li što to znači, sinko?" 

Glas je bio bliži nego inače. Kao da je dolazio odmah pored njegovog uha. Kreštavi smijeh ga je toliko uplašio da je u tom trenutku zaboravio da trči preko pješačkog prijelaza. S jedne strane je čuo najjezivije smijanje, a s druge strane trubu kamiona. 

I... udarac, toliko jak da ga je bacio 2 ili 3 metra dalje od mjesta gdje je bio. 

Dok je osjećao nezamislivu bol, znao je da je to kraj. Bio je sretan. Ne zato što će umrijeti svakog trena, nego što više neće morati slušati taj odvratan glas i smijeh svakog dana. 

Prije nego mu se pogled potpuno pomutio vidio je dvije figure iznad sebe. Jedna je bila bliža od druge. Ta bliža je očito pripadala debeljuškastom čovjeku s musavim brkovima koji mu je nešto govorio. Nije ga mogao čuti ni razumjeti. 

Ali riječi koje su došle od druge figure su mu uništile nadu za mir u smrti.

"Sada pripadaš meni. Biti će nam jako zabavno tamo dolje. Zar ne, sinko?" 

Uz te riječi crne oči mu se pojave tik do njegovih i to je bio njegov početak vječnog života koji mu se neće svidjeti. Nikako neće svidjeti.

Gledajući kako izlazi taj bijedni život i polako puni snagu, vidi da je posao tu gotov. Ode u obližnju ulicu što dalje od buke ljudi i sirena. Stane na sred ulice, pogleda lijevo - desno i zauzme ljudsko odijelo. 

Namjesti rukave na crnoj košulji te baci pogled na stakleni izlog iza leđa. U odrazu se vidio visok muškarac, krupna tijela, duge kose koja se stapala sa košuljom ne znajući više gdje je kraj kose. Crne hlače napravljena po mjeri i crne, ispolirane cipele veličine dječjeg groba. 

Dugačkim i tankim prstima prođe po crtama lica. Jako izražene jabučice, grube crte lica, pune crne obrve, nos niti prevelik ni premal. A oči? Oči boje tamne čokolade su gledale. 

Izgledalo je kao najpoželjniji muškarac na planeti Zemlji što je išlo u prilog posla. Još jednom bacivši pogled u staklo izvadi mobilni uređaj iz zadnjeg džepa. Uključi ga i ode na aplikaciju karte te upiše adresu na kojoj mu je nova meta. 

Mjesto je bilo udaljeno 200 metara od trenutačne lokacije. Zapamtivši kako doći do tamo, sprema mobitel nazad na njegovo mjesto i grabi velike korake da što prije dođe. 

Nakon par minuta, stvori se pred mjestom gdje treba biti. Velika slova koja su svijetlila bijelom bojom malo mu oslijepe vid. Kada su mu se oči priviknule na svjetlo, pročita što piše. 

Narodno kazalište.

Duboko udahne i krene prema velikim drvenim dvokrilnim vratima. Samo što je dotaknuo vrata, ona se samo otvore pokazujući ljepotu ove ustanove. Nije imao vremana za razgledavanje prostorije.

Samo se stvorio pred vratima glavne dvorane ne želeći gubiti vrijeme. 

"Tko.. Kako ste se stvorili tu?" 

Dva čovjeka su stajala na vratima. Vrlo vjerovatno su oni držali reda ovdje da nitko ne uđe bez ulaznice. Čovjek s lijeva mu se bio obratio, a čovjek s desna je samo stavio ruku bliže usnama i nešto počeo pričati.

"Nemam vremana za ovo ", čim je to rekao pucnuo je prstima.

U trenu oba čovjeka su samo stala sa svojim radnjama. Oči su im bile mutne. To je bio jedini pokazatelj da je imao kontrolu nad njima. Vratili su se na mjesta kao da se ništa nije dogodilo i gledali su negdje dalje iza njega. 

Znajući da je sve pod kontrolom, krene otvarati vrata. 

Pogled mu padne na žensku figuru na pozornici. Ležeći tako mala na ogromnom krevetu jarko crvene boje, bila je kontrast. Njena duga svilena plava kosa je izgledala tako mekano. Koža blijeda kao da je samo pridonosila njenom izgledu nevinašca. 

To mu je oduzelo dah. Nije mogao maknuti pogled. Imao je osjećaj kao da stoljećima gleda. Pozadina oko kreveta mu je rekla o čemu se radi. Platna oslikana crvenim, narančastim i crnim bojama prikazivala su mu mjesto koje je jako dobro znao. 

Podzemlje.  

Ili kako su to ljudi nazvali, pakao. Nacrtani zidovi s lubanjama u njima, crvenkasta maglica koja se sporo prostirala po podu i grijanje koje su uključili, sve je pridonosilo osjećaju doma. Barem onakvom kakvog ga on vidi. 

Neka spodoba uđe na pozornicu odjevena u crno i imajući preko glave kapuljaču počne kružiti oko kreveta. Ta osoba, očito muška po dubini glasa, je nešto pričala, ali on nije čuo. I dalje je gledao u tu djevojku i čekao kada će se ustati u sjedeći položaj, kada će maknuti kosu koja joj se prosula po licu da može vidjeti njenu ljepotu i kada će pokazati svoje oči.

Što ga je najviše fasciniralo su bile oči. Jer one su bile "ogledalo duše". Možeš sve vidjeti u njima i diviti se njihovoj boji. Nitko nema istu boju oka. To ljudi možda misle, ali nije točno. Njegov odličan vid mu je to puno puta potvrdio. 

Kao da mu je pročitala misli, polako se počne ustajati mičući svojim malim rukicama kosu s lica. 

Proklet bio. 

To lice. To anđeosko lice će ga do smaka svijeta proganjati. A te oči. Te oči kao da su samo njega pogledale. Ne mogavši više gledati u nju, usredotoči se na ono zbog čega je tu. 

Njegova meta nije bila daleko od njega. Tihim koracima počne se kretati prema ženi koja je imala svoju kosu podignutu u punđu koja je, i pod ovo malo svjetla što je dopiralo s pozornice, svjetlucala od dijamanata u njoj. Zaustavivši se iza nje kao predator iza plijena, zadnji put baci pogled prema pozornici osjećajući blagi ubod krivnje što će ta djevojka morati svjedočiti ovome.

Ali to je ono što je on radio. Niti jedna osoba to ne može promijeniti. Ili je bar tako mislio?