Trideset prvo poglavlje
Ljutiti pogledi stražara i sluga su me pratili kada sam trčala po hodnicima koliko sam brže mogla. Prošla sam kroz par vrata i pretrčala tri stepeništa prije nego što sam banula kroz velika drvena vrata koja su skrivala sobu za prijestolje.
Stala sam na prizor gdje se oboje mojih roditelja svađa, skoro pa su vrištali od ljutnje. Prestali su kada su me vidjeli i okrenuli glave prema mojem smjeru. Tatine se u oči imale samo strogi i osuđujući pogled na meni. Sjetio se kakva sam mu sramota od kćeri.
Moja je mama pak, imala osmijeh od uha do uha. Nešto što nisam vidjela tako jako, jako dugo. I tako mi je falio. Ja sam i njoj uzvratila osmijeh, zaboravljajući na sve probleme koje sam imala s njom prije.
- Mama...
- Dušo...
Trčale smo jedna prema drugoj. Obgrlila je svoje blijede ruke oko mene i poljubila me u obraz. Osjetila sam kako je to ponovno imati majku uz sebe. Miris alkohola na njoj na koji sam se već navikla, nestao je. Umjesto toga, miris sapuna i cvijeća je ispunio moje usnice.
Zar je prestala piti? Da li je postala potpuno nova osoba? Tata je potiho izašao iz sobe, zatvarajući vrata za sobom. Mrzila sam ga i nisam si mogla pomoći.
- Sigurna si, ljepotice moja. - rekla je, obje ruke su joj bile na mojim obrazima, skoro kao da ne može vjerovati da sam ovdje.
- Tako te je dobro vidjeti. Nedostajala si mi strašno. Nemaš ideje koliko.
- I ti si meni nedostajala. - rekla sam... - Iako se ne sjećam kada si zadnji put bila trijezna.
Ostala je tiho nakon mojih riječi, sjećajući se onih dana kada smo živjeli u potpunom siromaštvu. Čini se teško, ali ono kroz što sam prolazila zbog nje bilo je puno, puno teže. Maknula je ruke s mojeg lica i pogledala u pod sramotno, prije nego što je uzdahula.
- Idemo pričati o tome negdje privatnije? Ovdje zidovi imaju uši, iako se to ne čini. Kimnula sam glavom i slijedila ju do drvenih vrata. Kako smo hodali, vidjela sam mrki pogled stražara. Zar cijeli dvorac zna što se dogodilo? Znaju li što sam pretrpjela? Znaju li za njega?
Kada smo došli do čuvara, pokazala sam mu prosti prst i nastavila hodati uz mamu. Shvatila sam da idemo prema mojoj sobi jer sam prepoznala hodnike. Kada smo ušle, primijetila sam da Aidan nije ovdje.
Nisam imala vremena razmišljati o njemu jer me mama čim smo ušle zgrabila za ruku i odvela do kreveta na koji smo obje sjele. Nije me se usudila pogledati u oči od srama. Prema meni, a i prema ocu.
- Vjerujem da ti je Arthur ispričao cijelu priču? - počela je, samo nakratko gledajući u moje lice.
- Rekao mi je. - prozborila sam i brzo je kimnula glavom. Osjetila sam kako se njezine ruke lagano tresu kada su čvrsto držale moje.
- Tako mi je strašno žao, dušo. Trebala sam se brinuti za tebe kao što bi to činila svaka majka, ali... kada je Arthur otišao, nisam znala što bih. Nisam te mogla odgajati sama. Nisam znala kako. Počela sam paničariti i nitko nije bio tamo za mene, osim alkohola i ja sam samo...
Počela je plakati, uz male jecaje i drhtanja. Nisam znala kako reagirati na to pa sam šutila i pustila ju da nastavi.
- Znam da vjerojatno nema ničega što mogu učiniti kako bi stvari bile bolje. I ne zaslužujem tvoje sažaljenje. Ne zaslužujem te niti sada držati. Bila sam najgora mama na svijetu, godinama. Ali lutko, iskupit ću se za sve godine koje smo izgubili. Pokušat ću biti najbolja mama na svijetu. Držat ću te svaki dan i ljubiti te za laku noć, voljet ću te puno više nego prije. Učiniti ću se što zatražiš od mene. Samo, molim te dušo, molim te...
Maknula sam svoje ruke s nje i stavila ih na njeno tijelo, naslanjajući je na svoja prsa i masirajući joj leđa. Tješila sam ju. Ne mogu ostati ljuta na nju. Bez obzira što me nije branila niti bila uz mene kada su me maltretirali. Nije ni znala za moje ocjene. Ali bila mi je mama. I kakva god da je, volim ju.
- Shhh, mama, shhh, u redu je. Znam. Znam. Onda je sobu ispunila tišina. Mama se polako smirivala, a njezino se štucanje još pomalo čulo.
- Mama, u redu je. Nisam više ljuta na tebe. - rekla sam i napokon me pogledala u oči, njezine su bile skroz crvene i natečene od plakanja.
- Postala si vrlo lijepa djevojka, znaš to. - rekla je kroz smijeh, a ja sam učinila isto. Pustila sam ju i ona je ponovno primila moje ruke. Pogledala sam ju i naši su se pogledi sreli.
- Volim te, Rose.
- I ja tebe volim mama. Koliko si već dugo ovdje?
- Ako i sat. - odgovorila je... - Zayn te poslao k meni, zar ne?
- Da.
- On je dobar čovjek, Rose. Vjerojatno ga još ne poznaješ dovoljno, ali trebala bi mu vjerovati. Možda ti i u budućnosti može biti partner, dušo. Trebala bi uzeti u obzir to da—
- Nema te teorije da ću ikada biti uz njega. Neću više ni na to pomišljati. - ljutito sam odgovorila, pokušavajući iz glave izbaciti misli o meni i Zaynu zajedno u budućnosti. A kamoli da se udam za njega. Mamine oči su se raširile, ali se nasmiješila ubrzo nakon.
- Oh, pa umm... vidjet ćemo kako će se onda sve zbivati, lutko. Barem je bolji od čudovišta od kojeg te spasio.
- On nije čudovište! Zamalo da se nisam zaderala na nju. Zašto svi to misle? Oni ga ne poznaju kao ja. Nitko od njih nije imao pravo to govoriti. Tata me napustio, mama me napustila, ali Harry nije. U mojim najtežim trenutcima nije. I po tome je bio drugačiji od svih njih. Zato su svi ostali bili zvijeri koji nisu nikada marili za moju sigurnost, ali Harry je bio taj koji se trebao zvati anđelom. To je bila surova istina koju sam dobro znala.
Mamin osmijeh je izblijedio kada je tiho zarežala. Gledala je prema podu sa podignutim obrvama. Izdahnula je prije nego što je podigla glavu.
- Molim te, nemoj mi reći da je ono što je tvoj otac rekao istina. - pažljivo je govorila.
Kada sam pogled spustila prema dolje i nisam odgovorila, duboko je izdahnula. Zatvorila je oči i protresla glavu.
- Rose, imaš li ti uopće pojma koliko može biti opasno ako te privlači netko tko je besmrtan? Imaš li ideje koliko ćeš boli nanjeti svom ocu? Njegova vlastita kćer, vlastita radost i ponos, njegova nasljednica, da se igra sa krvopijom. Nema veće sramote—
- Volim ga.
Tiho je zarežala na moje riječi i njezine oči su se raširile.
- Dušice, ti imaš tek 16, skoro 17. Ne znaš što to znači ljubav.
- Ja volim njega i on voli mene. To je ljubav. I nitko i ništa, a čak ni ti, to ne može promijeniti. Mama je protresla glavom ponovo na moje riječi.
- Ne, ne, ne dušo. On se hrani krvlju. To je sve zamka. Naudit će ti. Već i je—
- Naudio mi je, istina. Ali to je bilo u početku. Tada nismo bili zaljubljeni. Mama, možda je druga vrsta... ali je sladak i drag i nesebičan. Spasio mi je život, i to ne samo jednom. Učinio bi sve za mene. Zaštitio bi me. Dao bi svoj život da se uvjeri kako sam na sigurnom. Voli me, mama, i ja mu to samo mogu uzvratiti. Moraš ga upoznati i sama se uvjeriti. - rekla sam joj depresivno.
Postalo je tiho. Nije znala što da više učini. Znam da može vidjeti kako govorim istinu u mojim očima, ali može li također vidjeti da su moji osjećaji prema njemu iskreni? Onda sam pomislila da to neću vidjeti, ali kratko mi se osmijehnula.
- Pa onda... reci mi više o tom tvojem ljubavniku. - rekla je. Nisam mogla biti sretnija. Barem je netko razumio moju ljubav prema njemu. Rekla sam joj sve što se dogodilo prošlih tjedana. Od trenutka kada sam ušla u Harryjev dvorac do trenutka kada me Zayn uzeo. Rekla sam joj za nasilne dane kada me Harry mučio.
Rekla sam kako smo polako i polako padali u ljubav. On prije mene, naravno. Mogla sam joj reći za one sočne trenutke, kao sve one slatke riječi koje mi je šaptao, ali to smo samo ja i on imali za tajnu. Nisam htjela da to mama sazna. To je privatno.
Ali spomenula sam i to kada sam jednom pokušala pobjeći, ali me uhvatio baš na vrijeme. Nije htio da odem jer se bojao kako će ponovno ostati sam. Rekla sam joj kako me spasio. Od Izgubljenih, kada sam se umalo raspala sa ljestvi, stepenica... Sve sam joj rekla.
Sve što sam rekla, moja mama se na to smiješkala. I vidjela sam da me napokon razumije. Razumije moju ljubav za njega.
- On zvuči predivan, dušo.
Bila sam se spremna složiti s njom, ali zvuk vrata kako se otvaraju me je zaustavio. Ušao je moj otac. Njegov izraz lica je i dalje bio strog i ljutit. Zatvorio je vrata za sobom i uzeo stolicu koju je stavio ispred mene i mame. Sjeo je na nju i soba je opet postala tiha.
- Rose, sada znaš što si i gdje pripadaš. Vrijeme je da saznaš što će se sutra dogoditi. - odjednom je rekao. Zamrznula sam se. Prošli put kada sam provjerila, sutra je moj 17. rođendan.
- Sutra slavim 17. Što drugo može biti? - upitala sam ga.
- Sutra, Rose, je dan kada napokon postaješ istinski anđeo. Večeras, kada sat otkuca 12, vrijeme je da dobiješ svoja krila. To je jako bolan proces. Zato sam te došao pripremiti za to.
Naravno, moja krila. Zayn mi je rekao za to onu noć kada me odveo tu. Ali nije spomenuo da će to biti 'bolno' iskustvo. Nisam niti htjela postati anđeo. Bilo mi je dobro i ovako kakva sam, običan čovjek, a sada bih trebala biti anđeo i imati krila? Mislim da nisam spremna za to. Ali kimnula sam, samo da ga pustim da nastavi govoriti.
- Biti ćeš u svojoj sobi kada se to dogodi. Ne dopuštam ti da budeš bilo gdje drugdje, i vjeruj mi, biti ćeš zahvalna što pored sebe imaš krevet. Imat ćeš i dve medicinske sestre koje će se pobrinuti za tebe nakon procesa, da obrišu svu krv koju ćeš izgubiti.
- Svu krv koju ću izgubiti?! - upitala sam, počevši paničariti. Kakav je to samo pokus?
- Kada tvoja krila izađu van po prvi put, tvoje tijelo neće biti naviknuto na to. Novi par kostiju će ti početi rasti, koji će postepeno postati tvoja nova krila. To je dio gdje ćeš najviše krvariti. Jer kada kosti počnu rasti, meso i koža s tvojih leđa će biti otkinuti tako da tvoja krila mogu izaći van. Vrištat ćeš, da. Ali svi smo prošli kroz isti proces. Ne može ga se izbjeći. - rekao je strogo i osjećala sam se kao da mi je tijelo zamrznuto.
- Tužan dio je taj što... - tata je počeo... - transformacija traje sat vremena. Ako ti se posreći, kako god. Znam ljude koji su se transformirali cijeli dan. - rekao je, smiješkajući se.
- Zayn će biti ovdje cijelu noć. Vodit će te kroz transformaciju tako da ne moraš biti sama. Ako želiš—
- Zayn neće više nikada kročiti nogom u ovu sobu! Mrzim ga. Nije ništa više od arogantne budale koja misli da je ovdje šef. Mrzim njegovo ponašanje. - rekla sam ocu. Ni u milijun godina neću dopustiti Zaynu da provede tu noć sa mnom. Dala bih to mami i Harryju. Možda i Aidanu? Ne znam. No otac je počeo živčaniti.
- A tvoje ponašanje? Kako se ti ponašaš? Nezahvalno. Nezahvalna si. - rekao je.
- Arthur. - mama se uplela.
- Ne, Eva, ne miješaj se. - zaustavio ju je ne prekidajući svoj pogled na meni.
- Više nikad nećeš govoriti tako o Zaynu. Odgojili smo te da budeš bolja, Rose. On je pošten čovjek. Moraš biti sretna što ti uopće hoće pomoći kroz transformaciju. To ti se može i ne mora sviđati, ali ostat će ovdje koliko god ja to želim da bude. Je li to jasno? - upitao me je pokušavajući smiriti svoju ljutnju.
Reći da sam uplašena, bila je normalna činjenica. Kako biste se vi osjećali da saznate kako će vam za par sati nešto izrasti iz tijela, i pritom vam kida kožu? Nisam spremna za ovo. To definitivno ne želim. Zašto mi se ovo događa? Zašto tako naglo?
- Nije me briga. I dalje ne želim da bude ovdje. Ne želim ni imati dvoje para krila da mi strše iz leđa. Ne želim biti ovdje. Zašto me svi jednostavno ne pustite na miru? - rekla sam kada sam osjetila kako mi oči postaju vodenaste. Očeve oči su sjajile gorućom vatrom.
- Za ime božje! Nasljednica si trona Andisa. Moraš postati anđeo. Nema drugog načina! - zaderao se i osjetila sam suze kako mi se slijevaju niz obraze.
- Ne želim...
- Sada me dobro slušaj Rose. - otac je rekao, dubokim i oštrim glasom, skoro kao da šapće.
- Sjedit ćeš na tom tronu jednog dana, sviđalo ti se to ili ne. Narast će ti ta prokleta krila i učinit ćeš ljude ponosnima. U budućnosti ćeš naći poštenog čovjeka, udati se za njega i podijeliti svoju vlast s njim. To je ono što ćeš učiniti. Sada želim da prestaneš plakati i žaliti se. Bit ćeš princeza. Tata se ustao i maknuo se sa stolice.
- A kada samo pomislim na to da je vampir mogao s tobom završiti u krevetu, gadite mi se do kraja oba dvoje. - pljunuo je i pogledao u smjeru prozora.
- Noć je već pala. - pogled mu se vratio na mene.
- Zayn će još malo biti ovdje s tobom. Bile su to njegove zadnje riječi prije nego što je izašao iz sobe. Bok i tebi. Mama me zagrlila i tješila me. Kao što je i obećala.
- Moje slatko dijete... bit će sve uredu. Ja ću biti s tobom ovu noć. - prošaptala je u moje uho i uputila sam joj mekano 'hvala'.
- Fali mi. Fali mi, mama. Nije trebala ni pitati na koga mislim. Znala je. Koliko ga trebam. Koliko želim da me on drži umjesto nje.
- Znam to, dušo, znam. I ti njemu fališ. - tiho je prošaptala. Njezine su riječi natjerale moje oči da se rašire. I ja njemu falim?
Živ je?
Moram znati više i nešto mi govori da mama zna puno više.
- Gdje je on? - upitala sam ju kada sam ju pogledala u oči.
- Umm... - njezine oči su se prevrtale po sobi radi mojeg pitanja i znala sam da sam udarila jackpot. Ona je znala gdje se nalazi i htjela sam izvući odgovore iz nje.
- Mama, molim te. Molim te mi reci gdje je. Da li ga ozljeđuju? Je li na sigurnom? Molim te, mama, trebam znati. Gledala je u pod par sekundi. U dubokim mislima je razmišljala treba li mi reći ili ne.
- Tvoj otac bi me zauvijek mrzio kada bih ti rekla. Uzdahnula sam, ali nisam odustala. Znala sam da sam ovaj put izgubila, ali pokušat ću opet kako bi dobila odgovore. Morat će mi reći. Ako ne sada, onda jednom. I kada saznam gdje je, neću čekati da odem po njega. I skočim u njegovo naručje. Da izrazim svoju ljubav prema njemu jer još nisam imala šanse.
Doći ću po tebe, Harry. Spasit ću te ovaj put.
U hladnoj, vlažnoj sobi, zvijer je još imala lance oko svojeg tijela da ga drže na mjestu. Naviknuo se već na hladnoću i prašinu. Da ne spomenemo oduran smrad koji ga je okruživao i nije nestajao. U dalekoj distanci, mogao je čuti kako njeno maleno srce kuca brže, kao da je znao da je nervozna ili uplašena. Njegovo se vlastito srce raspadalo.
Volio ju je beskrajno, do neba i natrag. Dok su sati prolazili, samo je mislio na svojeg predivnog anđela kako leži s njom u krevetu. Nije si mogao pomoći, a da ne zamisli kako njezine meke grudi dodiruju njegova prsa i kako joj on iskazuje svoju ljubav, ponovno i ponovno. Ali kada je otvorio svoje oči, okrutna stvarnost ga je udarila kao grom iz vedra neba.
Njegova princeza više nije bila ovdje. Uzdahnuo je.
- Rose...
~~~~~~~~~~