Uspjela sam ostaviti Minu sa Sarah uz njezinu pomoć, a moje olakšanje jer sam obećala pomoći Leonu. Zaustavim prvi taksi koji naiđe jer vremena za odlazak pješice nemam. Kasnim. Dadnem adresu na koju me treba odvesti, a onda se prepustim razmišljanju.
Hoću li nekada pronaći osobu koja će me voljeti kao što Leon voli Minu? Osoba koja će biti spremna žrtvovati sebe zbog mene. Staviti me na prvo mjesto kada dođu trenutci u kojima se trebam nalaziti ispred svih.. možda nekada.
Mina zaslužuje svu ljubav ovoga svijeta jer istom mjerom uzvraća. Spremna je dati više nego što može samo da usreći drugu osobu. Prijateljica koja je uvijek uz tebe i ne očekuje ništa zauzvrat iako se nesebično pruža.
"Slobodno!"
Čujem Leonov glas kada pozvonim. Mala vikendica u blizini grada, okružena drvećem. Prvi put sam ovdje, ali osjeća se mir. Sklopim oči i udahnem duboko prije nego otvorim vrata.
"Zdravo."
Prvi korak i već sam u velikom dnevnom boravku, ali u prostoriji nije samo Leon. Pored njega se nalazi i Danimir koji se blago okrene, ali ubrzo nastavi stavljati mašne po zidu. Kada bolje pogledam, oblikovane su u pitanje "Želiš li se udati z..", još nije završeno, ali će biti divno.
"Odlična ideja."
"Šta misliš, hoće li joj se dopasti?"
Sumnjičavim glasom mi se obrati Leon dok dodaje preostale mašne koje trebaju oblikovati "za mene?" dio rečenice.
"Mini bi se dopalo samo da si poklonio prsten, a o svemu ostalom što si napravio. Suvišno je raspravljati. Ostat će šokirana."
"I ja sam mu isto rekao. Ona je skromna i izuzetno dobra djevojka."
Nadoveže se Danimir, ali ostane čvrsto fokusiran na kačenje posljednje mašne koja će staviti točku ispod upitnika. Uzela sam obrisati stol čim sam raspremila nepotrebne stvari sa sebe. Znam da će im uskoro trebati.
"Ti se treseš, brate."
Danimir ga laktom gurne pa se obadvojica nasmiju, ali za nekoliko nijansi Danimirov osmijeh je bučniji. Na Leonu se jasno vidi koliku dozu treme ima, najbolji drug ga pokušava opustiti, ali uzaludno.
"Nije ništa primijetila po tebi?"
"Za to se ne trebaš brinuti. Sarah mi je pomogla. Riješile smo."
Sklonim se od stola te ih pustim da naprave srce od svijeća koje ćemo zapaliti prije nego što uđe Mina. Uzmem metlu pa pometem da prostor bude čist, donijela sam miris za prostorije što će ga učiniti i svježim.
"Mislim da je dovoljno staviti bocu šampanjca i dvije čaše na stol."
Danimir nam se obrati gledajući prema maloj kuhinji koja se spaja s dnevnom. Vrati pogled na stol te nastavi.
"Danas je vaš dan. Za nas je lako donijeti kada se završi glavni čin."
"Možda će sve biti uzalud."
Leon izgovori tupo gledajući ispred sebe, ali Danimirova ruka završi na stolu i dohvati kutijicu.
"Samo što nije došla. Moraš se opustiti. Obećavam ti da neće nitko mrtav biti."
Njegove oči završe na mojima, jasno me gledajući i očekujući da ga utješim. Kako mogu utješiti osobu ako nisam prošla kroz datu situaciju? Iz misli me prekine zvuk zvona pa odmah otrčim do šaltera gdje se gasi svjetlo te ga pritisnem. Takav je dogovor. Danimir zapali svijeće pa me uzme za ruku i povede prema kuhinji gdje se sakrijemo iza zida, ali opet imamo pogled na cjelokupnu situaciju. Postavili su telefon na vidljivo mjesto kako bi zabilježio svaki trenutak predivnog dana.
"Šta je ovo, ljubavi?"
Leon je vodi prema centru prostorije te kada dođe do natpisa kojeg je napravio Danimir, klekne ispred nje usporedno otvarajući kutijicu.
"Želiš.. želiš li.."
Stisnem jače Danimira za ruku kada mi se počnu suze skupljati dok gledam Minu kako zaprepašteno gleda u Leona s dlanovima na usnama.
"Želiš li se udati za mene?"
Napokon sroči rečenicu! Dobio je snagu, ali zajedno s njom i Minine suze, a potom zagrljaj uz vrisak.
"Da! Da! Da, Leone!"
Zatvorim oči svjesna situacije koja se dešava ispred mene. Moja, mogu je nazvati, najbolja drugarica se zaručila. Stavi joj prsten, a onda se zagrle i dozvole jedno drugom da počnu disati punim plućima. U tom trenutku me Danimir privuče u zagrljaj koji odmah uzvratim uz jedno ispuhivanje zraka kroz zube.
"Vrijedilo je."
Tiho izgovori. Ne želi da ga čuju. Ne želi im prekinuti trenutak koji će ostati zauvijek uretan u sjećanju.
"Danimire! Elenora!"
Leonov glas nas zaustavi u razmjenjivanju topline koja se prenosila tijekom zagrljaja. Odmaknemo se pa izađemo, a onda dobijem Minin zagrljaj, jači nego Danimirov.
"Zbog ovoga si morala ići? Lujko mala."
"Čestitam vam. Stvarno ste slatki."
Klimnem glavom, ali već se nalazila u Danimirovom zagrljaju dok je moja ruka išla prema Leonu s riječima.
"Čestitam."
Sarah stoji i čeka na svoj red koji ubrzo dođe. Danimir ode do kuhinje po tri čaše te dohvati flašu sa stola i pruži je Leonu kojem su se ruke još uvijek tresle iako je najizvjesniji trenutak prošao. Promućka flaša pa prinesemo čaše da završi u njima, a ne na podu.
"Želim vam mnogo sreće!"
"I djece."
Danimir se nadoveže na moje riječi, a Sarah na njegove.
"Dovoljno je što imate jedno drugo, a sve ostalo će doći. Ljubav nek živi!"
Podigne čašu visoko u zrak gdje se nađu i naše kroz nekoliko sekundi. Nazdravimo! Pozitivna energija isijava iz sviju osim iz mene. Sretna sam, zaista jesam, ali ne znam zbog čega nisam u potpunosti opuštena.
"Hvala vam na svemu. Danimiru i Elenori dugujem ogromnu uslugu."
Leon nam se obrati, stavljajući naglasak na nas dvoje. Mina mi se kratko isplazi, a onda čujem riječi koje su izazvale prethodnu reakciju.
"Vratit ćeš im za njihovu svadbu."