Svaki sljedeći korak donosi nelagodu sa sobom. Blizu mi je. Stiže. Oborim pogled ka tlu, svjesna da ćemo biti sami. Nakon svega ipak je došao.
"Jesi li dobro?"
Čučne ispred mene te uzme ruke na kojima sam držala glavu smještenu u dlanovima. Šta je sada, Elenora? Bila si hrabra dok ga nisi vidjela. Čim sam vidjela da se približava, svaki atom snage je otišao.
"Elenora..?"
Osjeti li se doza zabrinutosti u njegovom glasu? Zašto bi se brinuo za mene do koje mu nije stalo? Čini mi se. Sklonim ruke s lica, ali ga ne pogledam u oči.
"Dobro sam."
Pričuvam se za klupu, ali ipak ustanem. Ostane u istom položaju nekoliko sekundi, a onda ustane za mnom uz pitanje.
"Šta si to uradila?"
On mene opominje ili kritikuje, kako trebam shvatiti postavljeno pitanje? Još uvijek osjećam bolove u glavi, ali napravim korak prema njemu i spustim dlan desne ruke na njegova prsa.
"Hoćeš li me.. kazniti gospon..policajac?"
Izgubim tlo pod nogama, ali umjesto da udarim od hladan beton pokriven snijegom, završim u toplim rukama.
"Koliko si popila?"
Čujem riječi odmah pored uha.
"Muka mi je."
"Želiš li da te odvezem u bolnicu na ispiranje želudca?"
U mislima mi odzvoni glasno ne. Ne mogu podnijeti da me još oni muče u bolnici. Dovoljno su me izmučili ljudi koji mi znače.
"Neću."
Tiho izgovorim, a onda krene sa mnom u rukama prema automobilu. Nije mi ništa rekao samo me je ponio. Svjestan da ne mogu koračati. Blamiraš se, Elenora. Zašto ti je ovo trebalo? Prebacim ruku iza njegovog vrata, a glavu naslonim na mjesto između brade i ramena.
"Ne želim..ići kući."
Izgovorim kada me spusti na zadnje sjedište, više ležim nego što sjedim. Ostane stajati s pogledom na mene. Spustim dlanove preko očiju da me ne gleda. Nisam ovo trebala učiniti.
"Mogu li spavati.. u autu?"
Znam da nisam mogla postaviti gore pitanje.
"Ne želim ići kod Mine.. mislim."
Sklonim ruke s lica.
"U ovom stanju."
"Želiš li prespavati kod mene?"
Skrenem pogled u stranu tako da sam sada gledala kroz prednje staklo.
"Spavat ćeš u gostinjskoj sobi. Neću ti ništa učiniti, ne trebaš se brinuti."
Nasmiješim se pri pomisli koliko je čovjek ispred mene dobar.
"U redu."
Zatvori vrata, a onda ode na svoje mjesto. Bolje mi je da noćim kod njega nego da idem Mini u ovakvom stanju. Obavezno moram raditi na sebi. Dotukla sam se.
"Ššš."
Oči su mi se polako otvarale, ali od bolova u glavi ih nisam mogla u potpunosti ni otvoriti. Danimir me nježno, a s druge strane dovoljno grubo da ne padnem nosi, a nakon što osjetim meku podlogu ispod sebe. Naglo otvorim oči i uzmem ga za ruku.
"Nemoj ići."
Usne mu se razvuku u blagi osmijeh, ali se ipak odmakne od mene, uz izvlačenje ruke iz moje.
"Ako želiš uzmi nešto od moje odjeće i raskomoti se."
"Mogu li se istuširati?"
Voda će mi pomoći više nego spavanje iako se osjećam za mrvicu bolje nakon što sam zaspala nekoliko minuta dok nismo došle do njegovog stana.
"Naravno da možeš. Ormar je u drugoj sobi. Pokazat ću ti."
Smognem snage da ustanem i krenem za njim. Osjećam blag miris, jasmina u svakoj prostoriji kroz koju prođem, a kada otvori ormar, ostanem bez komentara. Ne liči na žensko, ali mu je ormar složen kao da je žensko. Sve je na svom mjestu.
"Izaberi šta želiš."
Obrati mi se, čuvajući vrata ormara i s pogledom na mene.
"Može majica.."
"Trenirka ili šorc?"
Slegnem ramenima, ali ipak odgovorim.
"Šorc."
Jer će mi svakako biti do poda s obzirom na to da je on visok, a ja mala. Zakikoćem se pa uzmem šta mi dadne i odem u toalet, znajući da mi je pokazao gdje se nalazi.
"U lijevom ormaru su peškiri."
Čujem kako dobacuje, a potom zaključam vrata i nagnem se na umivaonik. Pogled na mene dovede do jeze u kostima. Ne ličim na sebe. Ličim na strašilo. Vodo, molim te, pomozi mi. Nakon sigurno dvadesetak minuta ispod tuša i poprilično boljeg osjećaja u tijelu, shvatim da nisam u kupatilu gdje živim nego kod Danimira. Obučem se u njegovu odjeću, a onda uputim korake prema njemu koji sjedi u dnevnoj i gleda u televizor.
"Završila si? Kako se osjećaš?"
Još uvijek osjećam blam i mislim da me neće uskoro napustiti, ali ne mogu mu to reći.
"Bolje sam."
Kratko odgovorim. Istina je da sam bolje. Voda mi je pomogla, a i par minuta sna.
"Napravio sam ti juhu, čuo sam da je dobra za stanje u kojem se nalaziš."
Namigne mi, a kada se okrene, prevrnem očima. Hoće li se dugo šaliti na moj račun? Slegnem ramenima pa
s obzirom na to da nisam uspjela reći kako nisam gladna, krenem za njim. Osim što mi je napravio da jedem, servirao mi je sok, a pored tanjura spremio cijeđeni sok.
"Limunada. Možda će ti pomoći."
Pokaže rukom na stolicu gdje trebam sjesti, učinim. Sjeo je do moje stolice, ali nije imao ništa osim čaše vode ispred sebe.
"Dobar tek."
"Hvala."
Krajem oka ga pogled i počnem s jelom. U pravu je. Juha mi dobro ide.
"Želiš da ti napravim još nešto?"
Odmahnem glavom.
"Nisam gladna. Hvala ti, Danimire."
U tišini smo proveli vrijeme dok sam jela, a onda mi nije dozvolio da operem suđe. Sklonio ga je u sudoper te mi rekao da idemo sjesti u dnevnu. Našao nam je film na televizoru, a njegova djela koja čini za mene, ne izlaze mi iz misli.
"Moram ti priznati.."
Pogledam u njega s riječima na usnama. Odmah dobijem uzvraćen pogled, ali moj završi na podu. Nemam hrabrosti da ga gledam u oči dok govorim.
"Svi su mislili da sam te preboljela. Svi. Osim srca. Ono je znalo da kuca zbog tebe iako sam se trudila biti sretna.."
Nekoliko trenutaka tišine, a onda dovršim rečenicu.
"Zbog drugog čovjeka."
Danimir nije očekivao da ću započeti razgovor o nama, ali dok alkohol nije u potpunosti iščeznuo iz krvi. Trebam ga iskoristiti kada sam se već izblamirala.
"U svakom slobodnom trenutku misli su bile posvećene tebi."
Nastavim. U trenutku osjetim olakšanje, neplanirano sam rekla ono što mi je bilo u dubini duše. Gleda u mene i u očima mu vidim sumnju, a onda čujem riječi.
"Zašto mi nikada nisi rekla?"
Mogu li shvatiti njegovo pitanje kao nepovjerenje? Poslije svega ne mogu očekivati ni da mi vjeruje, ali vremenom.. možda će početi. Nekoliko trenutaka tišine dok sam skupljala hrabrost da izgovorim činjenicu, a onda spustim pogled uz riječi.
"Jer sam te pustila Ingi."
Ruku spusti na moju, ali ne pogledam ga. Drugom, slobodnom rukom dotakne moj obraz, tako da mi podigne glavu. Oči u oči.
"Rafaelu si vjerovala za nju, a meni nisi."
Zabole me izgovorene riječi, a još veću bol zada intenzitet njegovog glasa koji je hrapav i označava bol.
"Njemu si vjerovala sve, a meni ništa. Zbog njega si joj se suprotstavila. Mene si napadala."
Suze mi se nakupe u očima. Svjesna da govori činjenice, a voljela bih da nisu. Tako bih voljela da nisam povrijedila dečka koji me gleda, kao lane koje je ostalo bez svoje majke.
"Kako možeš reći da ti je stalo do mene, a uvijek si birala drugog pored mene?"
Osjećam trnce oko srca kao nikada do sada. Boli me tuga koja dolazi od njega.
"Ali.."
Šta da kažem? Zastanem, ali on nastavi.
"Rafael ti je uvijek bio broj jedan. Za Danimira nije bilo mjesta u tvom životu dok nije napravio dijete drugoj ženi."
Skloni ruku s lica, a i na drugoj osjetim hladnoću. Ustane pa ode do prozora tako da dobijem pogled na široka leđa. Nasloni se na okvir prozora i pogled usmjeri prema polju. Mjesečina ga obasjava i čini da izgleda poput najzgodnijeg muškarca na planeti.