Potrčim prema njemu, ne mareći što sam na taj način ostala neodgovorna u očima drugih kupaca. Ostavila sam radno mjesto, ali sada mi je on važniji od posla. Mina će se snaći. Poslije ću joj tražiti oprost. Nije htio da stane.. ali na moju sreću, prije nego što sjedne u automobil. Stignem ga uhvatiti za ruku.
Okrene se prema meni i oči u oči s dečkom kojeg ne smijem izgubiti. Uraditi ću sve da ostane pored mene. Zaboraviti ću Danimira. Prestati ću drhtati na njegove dodire. Samo neka me ne ostavlja bez sebe. Dala sam mu nevinost. Najvažniji dio sebe koji sam mu mogla dati.. osim srca. Vremenom ću i njega predati u potpunosti. Kada se uvjerim da neće otići od mene.
"Nije kako misliš."
Cinično se nasmije i izvuče ruku iz moje. Odmahne glavom.
"Želim samo jedan iskren odgovor, Elenora."
Više nisam njegova Eli.
Sada sam Elenora.
Klimnem glavom potvrdno, jasno mu pokazujući da ga slušam i da ću odgovoriti.
"Tko ti je on?"
Tko mi je on?
Tamni oblak se nadvije iznad nas. Stojim nekoliko centimetara od njega i prestajem da dišem. Borim se za zrak.
Šta da mu kažem?
Tko je Danimir Elenori?
Prijatelj? Ne. Ne može mi biti prijatelj osoba s kojom sam se poljubila. Osoba prema kojoj sam imala osjećaje.
Bivši? Ne može mi biti ni bivši. Šema je bila daleko od nas, a o vezi da ni ne govorim.
"Šutnjom si mi odgovorila."
Hladno izgovori.
"Sada se skloni. Želim da idem."
Uzmem ga za ramena dok su mi se u očima počele skupljati suze. Ne možeš me ostaviti.. ne!
"On je tačka iz prošlosti koju si ti izbrisao."
Izgovorim. Ne znam kako drugačije da ga nazovem osim tačke. Mrlja. Zbog koje mi se život uništava. Ciničan osmijeh izađe s Rafaelovih usana.
"Nisam ga izbrisao. Samo se zavaravaš."
Skloni ruke sa svojih ramena pa mi ih spusti niz tijelo, potom svoje skloni od mene. Krene uzeti za bravu automobila, ali ga spriječim. Pomaknem se i uguram između njega i automobila.
"Nerviraš me, Elenora. Skloni se odmah."
Naredi mi grubim tonom, ali ostanem u istom položaju, ruku savinutih u laktovima.
"Slušaj, Rafinjo. Nikada nisam bila s njim. Nikada nismo ništa imali."
"Trebam li vas žaliti zbog toga?"
Rukom prođe kroz kosu pa se zaustavi na bradi s pogledom na mene i pitanjem na usnama.
"Samo ti objašnjavam da s nama nema ništa."
"U redu, Elenora. Ni s nama više nema ništa. Možeš li se sada skloniti?"
Suze se napune u očima i ovaj put ih nisam mogla kontrolirati. Osjetim se bespomoćnom. Nismo ni počeli kako treba, a već me je ostavio.
"Ostavljaš me..?"
Šmrcnem. Gledam u njega dok mi hladna tečnost kvasi obraze.
"Ti si mene ostavila s postavljenim pitanjem koje je označilo da te zanima šta osjeća prema tebi. Govoriš mi da niste imali ništa. Sada je idealna prilika da pokušate."
Slegne ramenima, a moj pogled postane mutan. Obrišem suze pa ga pokušam zagrliti, ali se odmakne nekoliko koraka unazad.
"Nemaš pravo na to."
"Druge su mogle biti s tobom na noć, a meni ne daš da te zagrlim."
Njegovi prsti se spuste na moje usne.
"Nemoj to govoriti. Porediš se s njima, a ja vas nikada nisam poredio. Zbog toga me ne možeš zagrliti i ne možeš imati ništa više sa mnom."
"Ne.."
Promucam.
"S tobom sam htio obići svemir. S njima sam otišao do hotelske sobe."
Htio. Više ne želi. Izgubila si ga Elenora. Tvog Rafaela više nema.
"U tome je razlika. Zbog toga je kraj s nama."
Odmahivala sam glavom. Pokušavala ga uzeti za ruku, ali bezuspješno. Moj Rafinjo je stavio tačku na nas. Sklonim se od automobila jer više nema svrhe da mi ponavlja iz rečenice u rečenicu kako je s nama gotovo. Može ići.
"Ne plači, vilo najljepših očiju."
Dođe do automobila pa ga otključa. Gleda u mene, a ja.. kao bespomoćna zvijer, molim se da će ostati. Da ćemo nastaviti dalje.
"Danimir Grgurić je čista suprotnost Rafaelu Tadiću. Policajac i kriminalac."
Napravi korak prema meni s potezom ruke kojoj su trebale sekunde da se spusti na moj obraz i pomiluje ga. Povuče ruku s riječima.
"Biti ćeš sretna s njim."
"Želim biti s tobom."
Odmahne glavom pa prije nego što sjedne u automobil, izgovori.
"Sjedni. Odvesti ću te doma, a poslije toga me nemoj više tražiti."
Možda nisam trebala sjesti s njim u automobil, ali učinila sam što mi je rekao. Želim biti barem još nekoliko minuta s njim. U njegovom prisustvu. Tišina uz poneki jecaj s moje strane, pratila nas je do mog ulaza, a onda parkira.
"Čuvati će te medo umjesto mene, tako smo se dogovorili."
Pokušam ga još jednom zagrliti, ali mi ne dozvoli.
"Oprosti."
Izjurim iz automobila pa trčećim korakom uđem u ulaz. Ne želim da me drugi ljudi gledaju kako plačem. Popnem se uz stepenice pa kroz prozor pogledam prema mjestu gdje mu je stajao automobil. Još uvijek je tu. Zašto ne ide sada kada sam otišla?