"Imaš li dečka, Elenora?"
Leonovo obraćanje meni je bilo odmah pri odlasku zaljubljenog para iz prostorije. Nije bio riječit dok smo bili svi na okupu.
"Nemam, a ti djevojku?"
Još uvijek je ležao, ali umjesto u plafon, njegovo lice je okrenuto prema meni. Željela sam biti pristojna te sam zbog toga pitala za njegovu djevojku iako me nije zanimalo.
"Ne može se reći da mi je djevojka, ali se muvamo."
Usne mi se izviju u blag osmijeh, a onda vidim siluetu njegovog tijela kako se podiže i namješta u sjedeći položaj.
"Biti će i djevojka."
Odgovorim.
"Volio bih da bude."
Atmosfera je bila mnogo opuštenija i veselija kada smo ostali sami. Čak smo počeli razgovarati, a u tom razgovoru sam saznala nešto i o njemu. Ustane pa mi se približi, a onda postavi pitanje, pokazujući rukom na mjesto do mene.
"Je li slobodno?"
Spustim noge na pod, a onda se namjestim u sjedeći položaj, tako da leđa naslonim na naslon i pogledam prema vratima s nadom da ću ih vidjeti. Nisam mu morala riječima potvrditi odgovor, moje ponašanje mu je reklo da sjedne. Tko sam ja da mu zabranim da sjedne gdje želi u kući svog najboljeg prijatelja?
"Moram ti nešto reći."
Pogledam u njega, čekajući šta će reći. Ispreplete prste nakon što spusti čašu na pod, a onda čujem riječi koje dovodu val hladnoće u krvne žile.
"Danijevi opisi djevojke koja mu se svidjela više pristaju tebi nego Ingi."
Na trenutke mi je ponestalo zraka. Tijelo mi se ukočilo, a grlo postalo hrapavo. Leonova ramena se podignu, a glava pronađe mjesto između njih.
"Pričao mi je danima o tome kako je sreo nepoznatu djevojku na ulici i da je od tada ne može izbaciti iz misli."
Čula sam svaki otkucaj svog srca koje se ponašalo kao da sam pretrčala tisuće i tisuće kilometara, a ne da sam sjedila i slušala šta Leon govori.
"Zamijenio si nešto."
Pokušam osporiti riječi koje je izgovarao sa sigurnošću. Uzme telefon poslije mojih riječi i u tom trenutku postanem nepristojna. Pogled mi je zalutao na njegov ekran, tražio je nešto u porukama koje je razmijenio s Danimirom, a onda mi se obrati.
"Djevojka iz njegovih opisa imala je smeđu kosu, a ne plavu."
Okrene telefon prema meni i izgovori.
"Pogledaj."
Znatiželja je bila veća od najvišeg nebodera. Uradila sam što mi je rekao, a onda se i sama uvijerila.
"Da si samo vidio kako me je zanosno pogledala preko ramena dok joj je pramen kose pokrivao dio čela."
"Smeđa kosa, pogađam! Hahaha."
"Znaš svog brata."
Kada sam pročitala sav tekst na ekranu, ugasi telefon i odloži ga u džep uz riječi.
"Preferira smeđokose."
Ostala sam nijema. Mislim da je pisao o pogledu u kafiću jer sam se jedino tada okrenula da ga vidim, preko ramena, kako on kaže. U svim ostalim slučajevima se igrom sudbine nalazio ispred mene pa se nisam imala potrebu okrećati da ga vidim.
"Ali neka ovo ostane između nas. Danimir nije loš dečko, siguran sam da će biti dobar prema tvojoj drugarici."
Jesam li u trenutku dobila temperaturu jer mi je tijelo tako reagiralo? Svaka dlačica se podigla visoko, a val hladnoće je zamijenio vreli mlaz vode koji se spustio niz čitavo tijelo i tako dva ili tri puta, nisam sigurna. Osjećala sam da imam groznicu.
Kako ću nastaviti živjeti s tim da je ipak primijetio moju pojavu, ali je otišao s mojom najboljom drugaricom. Zašto mi nije prišao i upoznao se sa mnom? Možda bi ga bilo stid biti s djevojkom kao što sam ja.. ipak nemam silikone i ne nanosim bagerom šminku na lice.
Nijemo sam sjedila i u glavi stvarala slike o nama dvoje, tražeći razlog zbog kojeg se ništa od toga neće dogoditi. Znala sam da je sada s Ingom, ali nisam si mogla pomoći. U jedno sam sigurna, od večeras ću se sklanjati od njega, što više.
"Da li ti se sviđa Danimir, Elenora?"
Pogled je fokusirao na mene koja sam glavu pomijerala lijevo pa desno i tako nekoliko puta. Za sve osobe na planeti mi se ne sviđa i nikada mi se nije sviđao, ali u dubini duše znam da je drugačije.
"Ne može mi se sviđati dečko moje drugarice."
"Nije joj dečko."
"Za mene kao da jeste."
Rečenica za rečenicom se nizala, sve dok nije izgovorio riječi koje su me na trenutku ostavile bez riječi.
"Sviđao bi ti se da nije s njom?"
Prstima napravi znake navodnika pri izgovaranju posljednjih riječi.
"Ne bi."
Hladno izgovorim.
"Možemo li razgovarati o nečemu drugo?"
Pokušam promijeniti temu na što se on samo nasmije.
"Evo i njih."
Glavu okrenem prema vratima kroz koja su ulazili i približavali nam se. Izbjegavala sam da pogledam u Danimira koji je sjeo tačno naspram mene. Mogao je sjesti naspram Leona, a da Inga sjedne preko puta mene, ali ne.. zašto da ne zakomplicira još više misli u glavi koje su se rotile poput pčela?
"U ponedjeljak te očekuju na poslu nakon predavanja."
Znala sam da se obraća meni i kunem se da bih odbila posao, samo da nisam primorana raditi. Ne mogu uzimati od svojih jer znam da onda oni neće imati dovoljno za sebe. Glas bih mi zadrhtao da sam bilo šta rekla.
"Opet su te zvali da im rješavaš probleme?"
Uz osmijeh mu se obratio Leon, na što je potvrdno odgovorio.
"Ako ne budeš zadovoljna s ovim poslom. Naći ćemo drugi."
Njegove riječi su mi ulazile u uši tako blago da su odlazile pravo k srcu, tamo se bilježeći.
"Hvala."
Tiho izgovorim i poželim nestati odavdje. Ne mogu biti u njegovoj blizini.