The Hidden World

11 ▬ ''Javite se kad odlučite da mi kažete istinu.''

"Haaaaauhh", naglo sam se ispravila hvatajući vazduh. Nalazila sam se u bijeloj prostoriji, u uglu je bio sto sa cvijećem, a u drugom crni klavir. Na sredini zida je bio otvor u obliku vrata, a razarajuća bol je prolazila mojom glavom. Mogla sam da osjetim kako mi potiljak pulsira. I rame.

"Anna", iste sekunde se Kristian našao pored mene. Kunem se da nije bio tu prije jedne sekunde.

"Kako.. Gdje.. au." Izgubljeno i zadihano sam gledala oko sebe, uhvativši se za rame. "Gdje sam?"

"Hej, u redu si." Ozbiljno mi je rekao. Njegov glas je tako umirujući.

"Ja.. ah.." prošla sam rukom kroz kosu, zadržavajući prste u kosi. "Gdje sam? Šta se desilo?"

"Jesi u redu?" Neki čovjek, indijskog naglaska i izgleda se našao pored mene. Trznula sam se na njegovu iznenadnu prisutnost. "Čega se sjećaš?"

"Kristiane, gdje sam?" Pogledala sam u Kristiana.

"Mene se sjeća." Ali on me ignorisao i gledao u ovog čovjeka. Shvatila sam da je sto stakleni.

"U prirodi joj je da se tebe sjeća." Čovjek mu je značajno rekao, a Kristian pogledao oko sebe kao da gleda da li ga je neko čuo.

"Kristiane?" Upitno sam ga pogledala.

"Čega se sjećaš?" Kristian me upitao, pogleda čvrsto fiksiranog u mene.

"Ja.. ah.." uzdahnula sam. "Zabava. I, tražila sam te i onda... o moj bože", s nevjericom sam odmahivala glavom. "Šta se desilo?"

"Sjećaš se pucnjave, zar ne?" Upitao me.

"Da." Prošaputala sam klimajući glavom. "Izašla sam da.. kod tebe i.."

"Tipično." Ovaj lik pored je rekao, zapisujući nešto. "Bol bi trebala prestati kroz nekoliko sati."

"Sati?" Trznula sam se na iznenadno prisustvo porculanki. "Ne može da bude tu još nekoliko sati."

"Ne možeš ni da je pustiš da ide još nekoliko sati, Casandra." Čovjek je rekao svojim čudnim naglaskom.

"Da idem? Ja želim da idem. Gdje sam?" Gledala sam oko sebe. I dalje sam u lila haljini.

"U mojoj kući. Polako." Kristian mi je odgovorio, sprječavajući me da ustanem. "Obrisaćemo joj pamćenje i odvesti je kući. Smislićemo nešto."

"Šta?" Namrštila sam se prema Kristianu.

"Smiri se. Lezi dole." Nije ni obraćao pažnju na mene. Kao da sam pas.

"Kristiane!" Zaskičala sam.

"O moj bože", pretpostavljam Carolina je prevrnula očima. "Ja nemam živaca za ovo. Zašto ne mogu odmah da joj obrišem pamćenje? Nek' spava u svojoj kući." Isfrustrirano je gledala u mene.

"O čemu vi pričate?" Namrštila sam se. Koji kurac se dešava? Spavam. Sigurno spavam. Koji glup san.

"Gledaj, nije bitno. Ionako se kroz par sati nećeš sjećati toga." Casandra mi se obratila, naslanjajući se na klavir. Dvoje ljudi se odjednom stvorilo na pola puta od stola i vrata. Ženi je kosa zalepršala kao na vjetru. Izgledali su kao da imaju 35-40 godina, pogleda fiksiranih na mene.

"Ovo je Anna?" Čovjek je upitao.

"Dušo, jesi li dobro?" Žena me blago upitala, polako prilazeći. Nisu mogli samo tako da se stvore. Ja sanjam.

"Ahm.. uh.. Valjda." Dodirnula sam pulsirajući dio vrata.

"Nemoj da diraš." Kristian me uzeo za ruku, sklanjajući je od moje glave. Pratila sam pogledom njegovu ruku. Činilo se tako stvarno. Žena i čovjek su se pogledali s osmjesima.