- Hajde ti nama Neueru uradi ovu jednačnu.
Oštro me je gledala ispod naočala koje je svaku minutu namiještala na svom nosu.
- Ne znam, profesorice.
Odlučio sam biti direktan. Sve ono što sam pročitao na odmoru je nestalo iz moje glave onog trenutka kada je ona izgovorila moje ime.
- Ti si ono kao sportaš neki?
- Fudbaler, profesorice.
- Nema ti od tog fudbala ništa. Znaš li ti koliko djece hoće da postanu fudbaleri? Na milione. Bolje se prihvati knjige jer sa fudbalom nećeš daleko.
- Nije istina, profesorice, ja ću biti najbolji golman na svijetu.
- Neueru, ne nasmijavaj me. Ovo ti je druga jedinica, bolje ti je da naučiš za sledeći čas.
Lagao bih kada bih rekao da sam se navikao da ljudi osporavaju moje snove. Cijelog života su mi govorili da je to nemoguće. Recite vi meni, dragi ljudi željnj osuđivanja, zašto bi bilo nemoguće? Pa i drugi su uspjeli. Kako se oni razlikuju od mene? Ljudi su kao i ja i uspjeli su u onome što su željeli, a tako ću i ja. Ja sam se vratio na svoje mjesto, a profesorica je nastavila sa ispitivanjem, a većina ocjena su bile jedinice. Izgleda da ću morati zamoliti Maju i za pomoć sa hemijom, inače padam i nju.
