Prolog

297 84 90

Svi su jednom poželjeli biti nevidljivi, svi. Barem jednom, čak i na sekundu.

Razlozi su razni, ali nijedan nije dovoljno dobar, nijedan razlog ne može opravdati tu bizarnu želju za nevidljivošću jer nitko ne zna kakve su posljedice. Nitko ne bi smio željeti tu sudbinu, nitko ne shvaća.

Ali ja shvaćam, ja ne spadam među ljude koji su željeli biti nevidljivi. To me onda čini izuzetkom, zar ne? Nećemo se zavaravati, daleko je to od idile i savršenog života. Nikada nisam poželjela ovo što sam dobila, ali ne dobijemo uvijek ono što želimo, tako život funkcionira. Neki su poželjeli imati prirodno plavu kosu, a zamijenila ju je crna, neki su željeli zelene oči, a ne tamno smeđe. Ja? Ja sam poželjela, barem jednom u životu, biti zamijećena, no majka priroda je imala druge planove za mene.

Stvorila me nevidljivom.

Mnogi bi odmah pomislili da govorim o tome da me nitko ne primjećuje, ali ne, ja sam fizički nevidljiva. Prozvana sam Čudom od djeteta. Teško je uopće zamisliti tu situaciju, moja je majka zatrudnjela, svi su simptomi ukazivali na to, ali ultrazvuk nije mogao vidjeti dijete, samo čuti maleno srce kako tiho kuca. Na kraju su utvrdili da je ultrazvuk pokvaren, ali nijedan drugi nije mogao detektirati djetetovo tijelo, rekli su mojoj majci da nije trudna i da navodno "kucanje srca" nije bilo stvarno. Svi su bili zbunjeni, a pogotovo kada se sedam mjeseci kasnije moja majka vratila sa trbuhom do zuba i u trudovima.

Naposljetku sam rođena, liječnici su mogli vidjeti na svoje oči da je moja majka ipak bila trudna.

Ili ne?

Moje maleno tijelo je bilo prekriveno krvlju, a to, uključujući i moj plač, je jedino ukazivalo na to da je dijete stvarno, da sam ja stvarna. Nakon što su sprali krv sa mog tijela, bila sam u potpunosti nevidljiva, mediji su poludjeli, bila sam u svim novinama. Čudo od djeteta, pisalo bi, djevojčica (barem mislimo) rođena u potpunosti nevidljiva!

Tako je počeo moj život, a ja sam dobila ime Invisile (eng. invisible = nevidljiva).

Invisile Kindzi.

Na pitanje zašto sam nevidljiva dala bih isti odgovor koji su meni dali doktori, a oni su mi to objašnjavali na ovaj način:

Kameleoni se oslanjaju na strukturalne promjene, koje utječu na to kako se svjetlost reflektira na njihovu kožu. Umjesto da upijaju svjetlo, oni koriste fenomen poznat kao strukturalna boja. Oni mogu promijeniti strukturni raspored gornjeg sloja stanica opuštenim stanjem ili uzbuđenjem, što dovodi do promjene.

U redu je, mnogi nemaju pojma o čemu pričam, nisam ni ja u početku. Drugim riječima, ja sam nešto poput ljudskog kameleona, samo sto puta uvjerljivija jer, za razliku od kameleona, mene je nemoguće vidjeti. Znanstvenici još uvijek nisu otkrili zašto sam ja nevidljiva, zasada to ostaje neotkriveno.

Kada pomislimo na nevidljivost, mnogima prođu kroz glavu situacije u kojima bi se mogli zamisliti u kojima bi to mogli iskoristiti u korisne svrhe, ali nevidljivost nije nimalo zabavna, pogotovo ako ste primorani s njom živjeti do kraja svog života. Nitko osim mene nikada neće spoznati kakav je to osjećaj stati pred ogledalo i ne vidjeti se. Ne vidjeti boju svoje kose, očiju, oblik usana i tijela. Pomislite da ćete se već priviknuti na gledanje kroz sebe svaki čas kada bacite pogled u ogledalo, ali nećete, taj osjećaj jeze nikada ne prođe. Iz tog razloga, jedino ogledalo koje moja kuća sadržava nalazi se u majčinoj torbici za šminku.

Moji roditelji su već naviknuti na moj ''izgled'', unatoč tome, znam da ih prođe jeza svaki put kada me pogledaju ili barem misle da me gledaju. A moji prijatelji? Recimo da su nevidljivi gotovo kao i ja. Tako je.

Nemam prijatelja.

Nikada se baš nisam socijalizirala s ljudima, čudno, zar ne? Svi su mislili da sam neka nevidljiva luđakinja, kao da sam ja izabrala da budem nevidljiva i kao da me to čini lošom osobom. Ja sam zapravo vrlo komunikativna osoba, problem je što mi nitko nije dao priliku da im to pokažem. Jednom prilikom, majka me upisala u vrtić u nadi da ću steći prijatelje, ispisala me isti dan, ali ne možemo reći da to nije bilo očekivano. Sada mi se taj stravičan vrisak one djece i sakrivanje u ormare ne čini tako loše, bilo je i gorih situacija, ali nećemo sada u detalje.

Od tada nikada nisam kročila nogom ni u vrtić, ni u školu, školovana sam doma. Rekla bih da sam imala sreće što mi je majka profesorica, a otac liječnik, stoga se nisam morala previše pokazivati u javnosti, ali nisam imala sreće. Da sam imala sreće ne bih bila nevidljiva, da sam imala sreće ne bih se ustajala svaki dan želeći da nisam. 

Uskoro ćete shvatiti što znači biti nevidljiv i, nadam se, više nikada nećete poželjeti sebi istu takvu sudbinu.

Ovdje sam s razlogom, ovdje sam da ispričam svijetu svoju priču jer, vjerujte mi, nijedna se životna priča ne može mjeriti sa mojom.

Hoćemo li krenuti?

A/N

Novi čitatelji, dobrodošli! Stari čitatelji, dobrodošli natrag! (HP fan xD)

Predstavljam vam svoju novu priču! Ova mi je priča bila toliko dugo na pameti i imam ogromne planove za nju, ne mogu vam opisati koliko sam je željna pisati

Stavite priču u svoje knjižnice kako biste znali kada će nastavak, a on će biti, ko i uvijek, kada završim sa Darovima Elemenata (vjv na ljeto) jer ne mislim pisat trenutno dvije knjige istovremeno

Volim vas i nadam se da ćete biti uz ovu priču vjerno kao i uz sve druge! :)

Nevidljiva / USKORORead this story for FREE!