LOLA - Valentina B. (Obsessed #3)

Prvo poglavlje

(Kako bi LOLA priča izgledala....)

Čitatelji žele, ne, čitatelji zahtijevaju nastavak Opsjednutog. Fan email mi je krcat porukama i željama. Svi žele znati što je bilo nakon. Nakon sretnog završetka. Nakon njihove sreće. Još kao mala mislila sam da ljudi i njihovi životi prestaju nakon posljednje točke u romanu ili scene u seriji ili filmu. Zar nije dovoljno znati da su ostali skupa nakon svih problema? Koga zanima priča nakon?

Izgleda da zanima moje čitatelje. Tri godine i ne prestaju. Uvijek ih razočaram negativnim odgovorom. Nastavak Opsjednutog neće biti. Samantha i njezin Muškarac su sretni, osnovali su malu obitelj i žive sretno. Možda imaju i dijete, možda i nemaju. Možda ju je on zaprosio, možda je ona pristala, a možda i nije. Tko će njima znati. Malo mašte i sam možeš zamišljati njihov daljnji život. Još je nekoliko emailova odgovoreno, uvijek isti odgovori i uvijek iste tužne povratne poruke. Bar ih usrećim novim knjigama, novim pričama, novim likovima, promocijama koje su uvijek popunjene do zadnje stolice.

Ne mogu vjerovati da je ovo sada moj život. Ne mogu vjerovati dokle sam dogurala. Imam osjećaj kao da sam još jučer ležala u mojoj maloj sobici u Birminghamu, čitala knjige i maštala kako će jedan dan ljudi čitati moje. Život mi se okrenuo potpuno, nekada ima dana kada svoj život ne mogu prepoznati, dana kada se osjećam strano u svojoj vlastitoj koži, dana kada svučem svoje štikle, sakrijem ih i navučem papuče, zabijem se u svoj, ne, moj i Stefanov zajednički stan i čitam tuđe knjige. Lee je pokraj mojih noga, prede bezbrižno i spava, a ja sam ponovno stara Lola.

Na mojem malom kalendaru provjeravam koliko je dana ostalo do promocije u Londonu. Ovo će biti velika promocija sa hrpom poznatih autora, dobrom hranom i onim najvažnijim – komunikacijom sa čitateljima. Tome se uvijek najviše radujem, neumorni su i uvijek puni pitanja kada se vidimo uživo. Zahvalna sam im na svakoj lipi koju ti ljudi potroše za moje knjige, zahvalna na velikoj ljubavi koju pružaju meni i likovima. Da njih nema, da nema Stefana, Josepha i crnog klupka ne znam kako bih disala. Dođu i ti dani, rijetki su, ali isto se pojave. Nitko mi tada ne može pomoći da dišem.

Ostalo je točno pet dana do promocije i još pet do Božića. Stefan je odmah prvog u dvanaestom mjesecu ozbiljno se bacio na kićenje stana, lampice na policama obasjavaju moje knjige, bijela božićna jelka okićena je pokraj balkonskih vrata. Vani je hladno, posljednjih dana temperatura se spustila na minuse, već dva dana pada snijeg i vani je bijelo i zaleđeno. Zato je stan savršeno mjesto za toplinu i pisanje. U prvom mjesecu izlazi moja treća knjiga.

Buntovnik.

Riječ je o buntovnom mladiću i nesreći koju je dobio od rođenja. Još jedna priča o nesavršenom mladiću sa nesavršenim životom i ljudima koje u prolazu unesrećuje. Slaba sam na takve priče, slaba sam na nesretne likove. Uvijek im pokušavam pomoći pa bar preko pisanja kada već imam priliku. Po prvi put pišem u muškom licu i uživam biti u muškoj glavi. Priča je napisana već odavno, ali prepravci pa prepravci prepravaka...to je život svakog pisca.

Stefan je upravo izašao iz sobe, moja najdraža i najbolja osoba na svijetu. Lijepo se skockao i miriše na kilometre. U bijeloj uskoj košulji, crnim hlačama i savršenoj frizuri. Nešto je ozbiljno u pitanju inače se ne bi ovako odjenuo. Ima on neki svoj stil za kojim se svaka osoba na ulici okreće, ali njega to ni najmanje nije briga. On je svoj, a svoj je ono što mu najbolje pristaje.

„Lijep si mi." Kažem mu. Zaklopim laptop, uzmem sa sobom praznu šalicu od kave i odnesem je u sudoper. „Posao?"

Popravlja dugmad na košulji precizno kako on samo zna. „Ustvari spoj"