Dan prvi - subota

1.1K 88 46

Pjesma dana: Zella Day - Hypnotic

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Nikolina, moja sestrična, me nazvala ovog popodneva i izrazila želju kako bi htjela otići u Neptuniju, pošto ni ona ni ja nismo ni nos provirile unutra otkako se otvorila u veljači prošle godine.

Trenutno se probijamo do šanka; uspijeva nam puževom brzinom.

„Za mojih šest mjeseci slobode i Sanjinovu nesreću!" dodaje mi Red Bull votku, a onda eksira svoj štok. „Nadam se da će taj gad doživotno patiti."

Kimnem, složivši se s njom, te otpijam par gutljaja.

Njena smeđa kosa, išarana tamnijim i svjetlijim pramenovima, je svezana u nešto nalik konjskom repu i trenutno leti svuda oko nje dok se probija na plesni podij.

„Suzana!" doziva me. „Dovlači to svoje dupe ovamo! Večeras ne napuštamo ovo mjesto bez lovine!"

Ogledavši se oko sebe kako bih ustanovila da ne privlačimo pažnju, upućujem se za Nikolinom među rulju znojnih tijela.

Većina osoba s fakulteta je tu; neki mi mašu, neki me pozdravljaju kimanjem. Uzvraćam pozdrave i stanem pored sestrične pijuckajući svoje alkoholno piće kako bih se opustila. Nakon što u čaši ne ostane više ni kap, Nikolina mi uzima čašu dok istovremeno potapša jednog od studenata po ramenu.

On se okrene s osmijehom na licu, na što mu ona samo preda moju čašu poput štafete, odvlačeći me potom prema sredini podija.

Razumijem ju, na neki način.

Pred pola godine je ostavila dečka Vedrana zbog šarmera Sanjina, za kojeg se ispostavilo da joj se upucavao baš iz tog razloga: da ih rastavi samo zato što ne podnosi Vedrana. Nikolina nije htjela biti kučka i vratiti se Vedranu plačući nakon što ga je tako povrijedila.

Iz tog razloga se tetovirala, stavila piercing na jezik i prebacila svoje izlaske u Rock Star, promijenivši svoju naivnost u odvažnost.

Za razliku od nje, ja nikada nisam bila u vezi, nemam ni trunku odvažnosti i nisam ni upola privlačna poput nje. Nije to neka usporedba koja baca u depresiju, a nije niti kompleks. To su jednostavno činjenice.

Čak i usporedbi s vlastitim sestrama sam ona koja odudara.

I zato mi je nemoguće zamisliti situaciju u kojoj izlazim iz Neptunije s nekim likom s plesnog pod –

Misli mi prekida nečija ruka oko struka koja me u jednom glatkom i izvježbanom pokretu okreće prema sebi, prislonivši me čvrsto na svoja prsa. „Jesi li za ples?"

Svatko tko ne bi prepoznao Antonia s druge godine novinarstva je –

„Jesi li?"

Što sam ono htjela reći?

Prije nego ikako uspijem odgovoriti, plavokosi i plavooki Antonio me uzima za ruke, te ih polaže oko svog vrata samo kako bi onda njegove ruke klizile mojim strukom sve do bokova.

Krajem oka primjećujem par cura s moje godine; gledaju u našem smjeru. Odlučujem kako ću do kraja pjesme gledati samo Antonia i nikog drugog.

Na kraju krajeva, kakve veze što je godinu mlađi od mene?

Danas je to sasvim normalno.

Stvarno.

Moja sestra Marina je primjer.

„Opusti se", Antoniov glas je šapat pored mog uha, ali ga svejedno čujem unatoč zaglušujućoj glazbi.

Prolaze me trnci.

Oni ugodni.

Kada me Antonio zavrti i ponovno privine na sebe, ne mogu odvojiti pogled od tih plavih očiju.

Kao što mi ne može promaknuti ni osjećaj da me cure još uvijek promatraju.

Ovo je za sve vas koje ste me nazvale usidjelicom.

I za sve vas koje ste me proglasile lezbijkom jer nikada nisam bila u vezi.

I za sve vas koje ste mi dodijelile nadimak časna sestra.

Obuhvaćam dlanovima Antoniovo lice i utisnem poljubac na njegove usne. Nije iznenađen ni najmanje, već me obgrli i jezikom mi rastvori usne stapajući okus tekile s mojim Red Bulla i votke.

Nastavljamo s intimnim trenutcima kroz sljedeće tri pjesme sve dok ga djevojka neukrotive crne kose odvlači od mene, izgledajući kao da mu očitava bukvicu.

„Čestitam", Nikolina me u plesu pogurne svojoj stražnjicom.

Pijana je k'o letva.


Dva tjedna za istinuRead this story for FREE!