Mali dječak se nekako provuče između desetak najpoznatijih klinaca iz drugog dva, i prvi u svoje ruke uzme isfucanu, poderanu loptu koja obično stoji pored gola na našem školskom terenu. Čim bi se začulo zvono za veliki odmor, svi dječaci bi sa sendvičima u rukama potrčali na taj mali fudbalski teren, s ciljem da se prvi domognu lopte i sve ostale razrede liše petnaesto minutne igre. To je svaki dan bio najveći derbi i najčešće bi pobjedu odnijeli dječaci iz popularnog drugog dva. Oni su pet minuta prije kraja drugog časa uvijek molili učiteljicu da im dozvoli da ranije spreme knjige i obuku jakne, kako bi od svih razreda, prvi istrčali napolje i otišli na teren. Učiteljica im nije bila kao kod nas, u prvom pet, pa im je uvijek popuštala. Svi smo željeli imati takvu učiteljicu, zato je drugi dva, u našim očima, uvijek bio poseban. Kada bi slučajno neko od prvih razreda zauzeo njihovo mjesto na igralištu, oni bi se naljutili i započeli tuču. Svi ostali razredi su ih se plašili pa više niko nije želio da se igra na njihovom igralištu.
Sjedila sam na klupici nedaleko od fudbalskog terena, kao i svakog dana, sa dvije najbolje drugarice i jela sendvič sa salatom. Opet sam se više igrala sa rubom svoje roze haljine na tufnice, i gledala u svoje baletanke, nego jela sendvič koji mi je i onako bio dosadio. Mama je uvijek pravila isti i uvijek me je kritikovala kad kući vratim jedva zagriženu kiflu.
Voljela bi da sam kao moje drugarice. One uvijek pojedu čitavu užinu.
Tog odmora sve je bilo kao i uobičajno. Djevojčice i svih razreda bi se okupile oko igrališta i zadivljeno bi gledale kako dječaci iz drugog dva igraju fudbal. Međutim tog dana se dogodilo nešto čudno i umjesto dječaka na koje smo navikli, brzo kao munja, uletio je neki slatki mali dječak i preoteo im loptu.
Nevino, uzbuđeno, sa osmijehom na licu, počeo je da šutira loptu, a one djevojčice oko mene su od strahovitog oduševljenja počele vriskati. I ja sam bila u čudu. Dječak je imao jako svijetlu plavu kosu, bijel ten i nevjerovatno plave oči. Nosio je prevelik dres Bajern Minhena i igrao se sa loptom na način na koji nikad nisu mogli dječaci iz drugog dva. Jedna djevojčica je prošaptala da je dječak novi i da mu je ovo tek prvi dan. Rekla je da je iz Njemačke, da ne zna da priča i da je užasno bijel. Napravila je zgađenu grimasu. Djevojčice iz prvog dva su se počele derati na njega, govoreći da ide sa terena njihovih drugova. Histerično su uzvikivale:"Kako se usuđuješ??" U želji da budu kul, i moje drugarice su počele uzvikivali ono što i najpopularnije djevojčice u školi. Tužno sam zagrizla usnicu i pogledala u dječaka koji se skamenio od silnih uzvika. Prebacivao je samo pognute glave loptu iz jedne ruke u drugu. Nije mi bilo jasno zašto ga svi već tako mrze. Meni je bio, pa, nekako sladak i silno sam željela da ga odbranim. Ipak, on nije znao za naša pravila tokom odmora... Bio je nov. Bio je Njemac. Zapitala sam se gdje je Njemačka. "Vjerovatno na kraju svijeta?!", rekla sam u sebi potišteno. Kada su mu se počeli približavati smrknuti dječaci iz drugog dva, uhvatio me je užasan strah. Djevojčice su uzvikivale:"Istuci ga, istuci ga! ", a dječak se uplašeno udaljavao od ogromne mase koja mu se, lomeći šake, približavala.
"Neće ga valjda istući? ", uplašeno sam upitala drugaricu, međutim odgovor je bio suvišan jer su malog dječaka već počeli tući iz sve snage. Svi su se smijali, uživajući u prizoru, a meni je srce kucalo jako kao nikad u životu. Stavila sam ruke na oči kako ne bi posmatrala bolne grimase moga plavog dječaka. Ipak, jedna po jedna suza je skliznula niz lice i bez gledanja. Pomislila sam da sa mnom nešto nije u redu jer se nisam ponašala kao moje drugarice. Tada nisam mogla ni sumnjati da će taj plavi dječak cijeli moj život na mene djelovati tako. Kao, kao da nešto nije u redu sa mnom.
I bio je to prvi put da sam vidjela Andrea Schürrlea.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
A/N
Hejj, evo prvog nastavka. Znate zašto je malo kraći, tkd ne trebam objašnjavati ❤ Na ovoj zadnjoj slici su Andre i Marco Reus, zar nisu predivniii? A ovaj mali dječak je stvarno Andre kad je bio mali ^_^ Inače, bilo se lijepo prisjetiti kako razmišlja malo dijete. Da li ste vi imali ovakve situacije, ovakve 'probleme', sjećate li se svoje učiteljice, svoje školske simpatije i kako vam se sviđa prvi susret Melanie sa njenim plavim dječakom? Stv bi vam bila zahvalna na komentaru ❤ Jedna moja drugarica (koja nije normalna da se zna) je rekla da je Schürrle podsjeća na riblji filet i da je ružan zato što ima njemačku glavu hahha Jelena, hvala stv, tvoji komentari su me inspirisali za ovaj nastavak.
Posveta osobi koja jakoo dobro zna ko je.. S ❤ Nadam se da vam se za početak sviđa priča.
