12. poglavlje

1.6K 116 50
                                    

Sreda

Probudila me je zvonjava mobilnog telefona. Jedva uspem da otvorim oči i prvo što vidim je da Mone nema u krevetu. Toliko sam bio komiran da sad nemam snge čak ni da se iznerviram što mi je opet pobegla.
Ispružim ruku i dohvatim telefon pa se javim i ne gledajući ko zove.
Kad čuje moj glas Toni se zacereka.

- Teška noć, a? -
- Ne bi verovao. -
- Jebiga, da razvoziš hleb morao bi da ustaješ pre zore i ne bi stigao da jebeš, jer bi išao na spavanje sa kokoškama! -

Iznervirano protrljam lice. Ne mogu ja ovo. Tek sam oči otvorio.

- Jesi me zvao samo da bi mi ukazao na čari moje profesije ili si nešto hteo? -
- Zaboravio sam koliki si drkoš kad se tek probudiš! -
- Eto sad si se podsetio! -
- Mm, da! Kaži mi ko ti održava kola? Ove moje kretene zatvorila inspekcija! -
- Ovlašćeni servis. -
- Šta ovlašćeni servis? -
- Automobil mi održava samo ovlašćeni servis. Ne ostavljam ga nekim kretenima koji muvaju sa delovima i kradu gorivo na crevo! -
- Da, sad sam se podsetio i kolika si picajzla kad su kola u pitanju! -
- Mnogo toga si zaboravio u vezi mene! Slomio si mi srce, znaš! -
- A znaš kako kažu? Daleko od očiju, daleko od srca. -
- Istina. Šta ti je sa kolima? -
- Ma neka lujka me jutros udarila na parkingu. Izgrebala mi bok i razbila zadnje svetlo. Nemaš pojma kakava je! Počela da se svađa kao da sam ja nju udario! Poludela je kad sam joj rekao da ženama ne treba davati dozvolu! -
- Mogu da zamislim. -
- Treba da se nađemo da mi nadoknadi štetu. Jutros je bila u nekoj frci. -
- Možda te izradi i ne pojavi se. -
- Samo neka proba. Imam sve njene podatke. Otićiću joj na gajbu ako treba. Hoćeš da odemo na piće večeras? -
- Ne mogu. Nisam u gradu. -
- Gde si? -

Ukratko mu ispričam sve u vezi Moninog i mog "poslovnog" puta. Kad završim Toni ćuti još nekoliko trenutaka.

- Au, brate... - kaže na kraju. - Koje ludilo! Zavidim ti čoveče! -
- Nemoj! -
- E, moram da palim! Pojavila se lujka. -
- 'Ajde! Čujemo se! -

Ne žurim da ustanem iako će uskoro podne. Još neko vreme se razvlačim po krevetu, a onda se dugo tuširam.
U hodniku naletim na Rejmonda.

- Živ si? - kaže kad me ugleda.
- Što ne bih bio? -
- Otkud znam. Sinoć nisi bio sav svoj, a danas te nije bilo. Pomislio sam da te razbio mamurluk. -
- Popio sam samo dva pića. Zato sam i vozio u povratku, sećaš se? -
- Ne baš. - kaže pa se iskezi i slegne ramenima.
- Drago mi je da si se ti dobro proveo. -
- Bogami jesam! -

Kad siđemo u salon tu su samo Selina i Mel. Pregledaju spisak zvanica i nešto pričaju. Sve nas trgne iznenadna grmljavina, a sekund kasnije lagana kiša pretvara se u pljusak koji zaglušujuće udara u prozore.
Ne želim da se bavim drugim ljudima i njihovim životima, ali ne mogu da ne primetim poglede koje Rejmond i Mel krišom upućuju jedno drugom.
Ne voli male šake, kako da ne!

Odem u kuhinju po kafu pa se vratim u salon. Sve vreme čekam da se Mona odnekud pojavi, ali nje nema nigde.

- Gde je Mona? - pitam Selinu.
- Otišla je u šetnju. - izvinjavajuće mi odgovori ona.
- Po ovom vremenu?! - prasnem i skočim na noge.
- Nije padala kiša kad je krenula. Ali ne brini, blia je blizu kuće za goste. Tu se sklonila. Poslala mi je poruku. -
- Stvarno? Da sam znala rekla bih Stivenu da ne polazi da je traži. - progovori Mel nevino zagledana u svoje nokte.

Stisnem zube i šištavo izdahnem kroz nos. Skupim šake u pesnice, a najradije bih da ih savijem oko njenog vrata.

- Kujo mala, jednom ću zaboraviti da si žensko! -

Mel me pogleda sa interesovanjem, a na usnama joj zaigra lascivan osmeh.

- Volim grube i agresivne muškarce. -
- To je zato što još ne znaš kako stvarno izgleda grub i agresivan muškarac! - prosikćem pa izjurim napolje.

ŽIGOLOWhere stories live. Discover now