Postala mu je sve u onom momentu kada mu nije trebao niko, kada nije želeo nikog. I bila mu je zabranjena a zabranjeno je oduvek bilo i najslađe.
•Priča je samo moje vlasništvo, plod moje mašte i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ličnostima j...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
"Neko je izgleda dobio dobre batine." prevrnem očima kad je čujem i ugledam je u kratkoj, crnoj haljini prekrštenih nogu sedi između tate i Njegoša.
"Na tvoju veliku žalost Tašana, taj neko nisam ja." odgovorim sestri alapači i prođem do toaleta da oribam krv onog ološa sa sebe. "Šta ona traži ovde uopšte?" upitam Njegoša koji se osmehivao dok mu je Miloš govorio kako naš dragi gospodin doktor više nikoga i nikada neće lečiti.
"Ovo je lokal moje tetke." pogleda me zločesto ali vidim joj nešto u pogledu. Nešto što do sada nisam video i to mi se jebeno ne dopada. "Imam svako pravo da dođem ovde kada to poželim."
"Sviđaju mi se tvoji bezuspešni pokušaji da sakriješ stvari od mene, a sada budi dobra devojčica i lepo mi kaži šta radiš ti ovde. U momentu u kom ne trebaš nikako da budeš ovde. Ti zaboravljaš da znam kako dišeš." okice joj se na to zacakle a brada zatrese. Zaplakaće. Pogledom me moli da se sklonimo negde gde nema nikoga. Artem se nadvije nad njom podižući joj oborenu glavu.
"Ko je dirao tatinu bebu?" čučne ispred nje i opet je uhvati za bradu ali ona još uvek gleda u mene. Ne gleda u Artema. "Naćko ko mi te je rastužio? Zapaliću ga."
"Konstantine.. molim te." izgovori moje ime zadržavajući jecaje i stiskajući oči da zaustavi suze. Bez reči je uzmem za ruku i pogledam u Artema s kojim sklopim tihi pakt. Pokupim Natašinu torbicu i telefon pa je povedem napolje kroz magacin. Čim sednemo u auto zagrli me i zaplače. Ne govori mi ništa, samo me grli i plače. Mazim je po kosi i puštam je da izbaci sve to iz sebe. Odmah mi padne na pamet šta sve mogu da uradim tom ko je rastužio moju malu vešticu. I jedva čekam da čujem ko je to. Raskomadaću ga.
"Tašana..." kažem najnežnije što umem i sklonim njenu glavu sa svojih grudi. Majica mi je skroz mokra od njenih suza i na sebi imam tragove maskare i senke za oči. Ali to nije problem. Problem je to što Nataša ne prestaje da plače. Nije prvi put da vidim Natašu uplakanu, viđao sam je i ranije da plače, ali ovako nikada. "Jebaću mater onome ko je odgovoran za tvoje suze. Jesi me čula? Najebaću mu se svega što ima." obećam joj svečano. Nasmeje se, šmrcne još par puta ali suze ne prestaju.
"Prevario me je Konstantine. Prevario me je i to bez trunke kajanja. Na moje oči je to uradio." zacvili tužno i prekrije lice rukama. Nataša ima dečka? Kako ja to ne znam? "Jako, jako sam se zaljubila. Do koske sam se zaljubila, bila spremna na sve sa njim i zbog njega. Zašto mi je ovo uradio?"
"Zato što taj očigledno nema kičmu. Nije muško i nikada neće biti muško, običan žutokljunac koji nikad neće odrasti." napet i besan pričam. Taman sam se rešio jednog, kad evo drugog kandidata za invalidska kolica. Krenulo te Kole, krenulo. "Ne želim da te gledam uplakanu. Volim kada se smeješ i kad mi jebeš mater svojim podlim, zločestim doskočicama."
"Nije mi do toga sada." odgovara mi tiho i nakon toga nastaje muk. "Sve ću ti ispričati ovih dana, samo me nemoj večeras ispitivati. Treba mi malko vremena da zaboravim na stvari koje sam videla." obrišem njene mokre obraze i poljubim je u čelo držeći je s obe ruke. Zapaliću svet zbog nje. Ona je moja podrška i oslonac celog života. A ako će već patiti, patiću i ja sa njom. Ali neće da mi potone zbog nekog kretenčića koji ni vojni rok nije odslužio najverovatnije.
"Onda, palačinke kod mene?"
"Tvoje palačinke ne mogu da odbijem." kako Nađa ne odbija roštilj kod Trifuna, tako Taša nikada ne odbija moje palačinke sa sladoledom. Nasmeši mi se i konačno se umiri.
"Moram da svratim po sladoled usput." kažem i bocnem je u stomak. "Sve si mi pojela prošli put, debela."
Ostatak vožnje vladala je tišina među nama. Nisam išao pravo kući pošto sam u međuvremenu zvao i moju devojčicu. Čim je videla potištenu Natašu na suvozačevom sedištu, i ona se smorila noseći kantice sa sladoledom u ruci. Ušli smo svo troje u moj stan, Nataša je otišla pravo u kuhinju ostavljajući Nađu i mene same u dnevnoj sobi.
"Viđamo se apsolutno svaki dan i počinješ da mi nedostaješ istog trenutka kad se rastanemo. Ne znam kako ti to uspeva i to me čini nemoćnom. Ja nisam navikla da budem nemoćna. Ja sam Njegoševa ćerka." slatko se smeška dok me čvrsto drži oko vrata i još me slađe ljubi.
"Ti imaš sve predispozicije da budeš jedna jako moćna žena ali uz takvu ženu ide još moćniji muškarac. Zato sam mila, ja tu. Da ti sve konce pomrsim i da te usrećim." uzvraćam joj nežne poljupce, jače me stegne oko vrata i prostenje mi na usnama. Sklopim oči. Nikada nisam ovako uživao ni u seksu, a kamoli u običnim poljupcima. Mada sa Nadeždom ništa nije obično. "Moramo da stanemo dok je vreme. Inače ništa neće biti od palačinki." upozorim je ali nastavim da je ljubim. Znam da se Nataša ne bi bunila ako bih se posvetio Nadeždi i njenim potrebama ali to nije fer u ovom momentu.
"Znam." mučno odgovori naslonivši čelo na moje. "Ali teško ti je odoleti. Ti slatki bezobrazniče."
"Kresnuću te sad i odmah ako ne prestaneš da mi se udvaraš i trljaš se o mene tako pokvareno. Meni jako malo fali Nađa. Jako, jako malo i ti to znaš." nasmeje se perverzno i zalepi mi još jedan poljubac na usne.
"Ja na to i računam ljubavi." inače sasvim mirne i vedre plave okice sada zasijaju nekim zločestim sjajem. Do kurca. Sad Konstantine dokaži da si muško i jebi je dok ne padne s nogu!Kad već sama traži đavola, đavola će i dobiti.
"Lutko moja, sada ću te jebati dok se ne onesvestiš. Sama si to tražila." upozoravajuće joj kažem pa je uhvatim ispod guzice i ponesem pravo u svoju sobu ne odvajajući usne od njenih.