Postala mu je sve u onom momentu kada mu nije trebao niko, kada nije želeo nikog. I bila mu je zabranjena a zabranjeno je oduvek bilo i najslađe.
•Priča je samo moje vlasništvo, plod moje mašte i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ličnostima j...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Sa cigaretom između usana stojim u mračnom prolazu koji vodi do ordinacije izvesnog doktora Velimira Đukića zvanog Kasapin. I čekam. Čekam tog jebenog monstruma da mu sve zube iz vilice povadim. Zgazim na pikavac i posvetim svoju punu pažnju figuri koja ležernim korakom korača prema meni i ne sluteći da su mu to poslednji koraci u tom bednom životu. Pogledam na sat. Prošlo je dva iza ponoći. Podla tišina vlada svuda okolo a kvare je samo moje besno disanje i zvuk njegovog hodanja.
"Još jedan narkoman.." s tim rečima protutnji pored mene kao brzi voz. Sačekam tačno četrdeset pet sekundi da pođem za njim i nahvatam ga baš tamo gde treba. U mračnom delu parkinga iza zgrade. "Ko si bre ti? Pokaži lice seronjo, ako već oćeš frku da znam kako izgledaš, ološu!" pokuša da viče ali kako ga zgrabim za vrat izgubi tu sposobnost.
"Tvoja noćna mora Velimire Đukiću." udarim ga glavom na šta kao mrtav padne pored mojih nogu. "Tvoja noćna mora gospon doktore." ne čekam ni sekund više, podignem ga sa smrznutog betona po kome je već uveliko kapljala njegova krv i šutnem ga u stomak. "Doco dragi pozdravlja te Nikolaj Petrović." kako kažem Nikovo ime oči mu se rašire u šoku. Dakle zna ko je Nikolaj Petrović. To je dobra stvar, ne moram da gubim vreme na objašnjenje.
"Još jednom se približi Nadeždi i Milijani... spaliću te živog i to sa zadovoljstvom. Jesi li me razumeo?" pojačam mu stisak oko vrata i unesem mu se u lice. "Budi tih.. nemoj još više da me ljutiš."
"Čiji si ti jebač.. sekin ili mamicin?"
"A bio sam voljan da te pustim da ideš.. Lepo sam ti rekao da me ne ljutiš ali nekim ljudima ne vredi da se priča." šatro se zaprepastim pa počnem da udaram gde stignem i čime stignem. Nisam stao dok nisam bio siguran da sam mu sve kosti izlomio a onda sam ga pustio da padne natrag na onaj beton da cvili ko pas. "Doviđenja gospodine doktore! Nadam se da će se lepo brinuti o tebi u bolnici." čim se sklonim ispred zgrade gde ima osvetljenja svučem kapuljaču s glave i laganim korakom pođem do Miloševog auta.
"Gotovo?" upita me namračeno pošto ugleda krv po meni. "Zadržao si se." konstantuje.
"Gotovo." potvrdim nasmejano. "Vozi."
"Šta kaže gospodin doktor?" smeje se opušteno. A nijedan od nas to nije bio kada sam pronašao informacije o Velimiru. Malo je reći da se Nikolaj živ pojeo kada sam mu rekao ko se krije iza tog imena i ko je Milijanu poslao kod njega. Zato i nije on mogao da pođe sa mnom. Kreten će sigurno zvati policiju a Nikolaju će trebati alibi.
"Nije stigao da kaže bilo šta." zacerekam se. "Ali vidim da se dobro seća Nikolaja."
"Dakle bio si u pravu. Zvaće policiju."
"Najverovatnije." slegnem ramenima. "Ako preživi do jutra na ovoj zimi, za šta su šanse male." likujem u sebi.
"Ponosan sam na tebe, jel znaš to?" u čudu ga pogledam. Ove reči iz Miloševih usta znače sve na svetu. "Drago mi je što Nikolaj ima nekoga kao što si ti da mu čuva leđa. Podsećate na Njegoša i mene. Oduvek sam znao da ćeš mi biti sličan."
"Pa hvala ti..." zahvalim se jer ne znam šta drugo da mu kažem. Da je nekim čudom na njegovom mestu Ćera ovo me ne bi čudilo ni najmanje. Taj nežni div je oduvek govorio kako je preponosan na sve nas. Počev od Đorđa koji je Kirilov najstariji sin pa sve do Lazara koji je Aveljev sin i koji je isto tako najmlađi u porodici Dunđerski.
…
"Stefane jesu li Njegoš i Niko u Industriji? Našao sam nešto o onom doktoru iz pakla." pozovem Milijaninog šankera i menadžera Industrije. Sve je taj samo šanker nije, gori je od Nikolaja a ovaj je poznat kao đavo u ljudskom obliku.
"Nisu. Njegoš je bio pre oko četrdeset minuta ali nije se dugo zadržavao. Tu je Milijana."
"Dobro. Poslaću i Nađu u lokal, ne ispuštaj ih iz vida i neka ne napuštaju bar dok ne dođu Kiki ili Ćera po njih dve. Kada ti završavaš i ko ostaje u lokalu?"
"U četiri sam gotov. Dolaze Šapa i Deki." klimnem glavom kao da može da me vidi.
"Čim završiš kreni ka Njegošu. Demir neka pođe sa tobom a Šapa nek ostane sa njima dvema."
"Jasno šefe. Vidimo se." kaže kroz smeh.
"Vidimo se, useru jedan." čujem kako se cereka a onda čujem i Milijanu kako mu nešto govori o nekom trebovanju. "Milijani ni reč o ovome. Jesam bio jasan?"
"Kristalno." dobijem potvrdu i spustim slušalicu baš kada uđem u Njegoševu kuću gde s vrata naletim na svoju devojku. Zgrabim je s leđa i poljubim u vrat. Ovo je život. Ma ovo je raj.
"Tako lepo mirišeš." promrmljam joj na uvo od čega se naježi. Mala moja devojčica. "Nevinašce moje malo."
"Mm nedostajao si mi." procvili ljubeći me željno. To me automatski opusti i uzbudi. Stisnem je uz sebe i uzvratim joj poljubac za koji sam siguran da bi nas odveo samo do spavaće sobe. Ali avaj...
"Odvratno." čujem glas sa stepeništa pa povučem postiđenu Nađu u zagrljaj. "Drago mi je što si izvukao jezik iz usta moje sestre. Ovo čemu sam prisustvovao baš i nije bilo prijatno za gledati. Nadežda idi operi zube, molim te." prilazi nam sa osmehom na licu. Tako bih ga slatko opsovao..
"Dosadan si Nikolaje." reče mu Nađa i izvuče se iz mojih ruku. "Idi jebi nešto, zdravije ti je to od pametovanja meni i Konstantinu. Rešićeš se frustracija."
"Gaduro mala." reče suženih očiju pa prebaci pogled na mene. "Šta ima novo zete?" naglasi poslednju reč. Opet svoju pažnju posvetim Nadeždi.
"Moraš sa Ćerom do Industrije. Ne postavljaj pitanja i ne izlazi iz lokala dok se Kiki ili Ćera ne vrate po Milijanu i tebe. Jesi me razumela?"
"Šta se dešava?"
"Pitao sam te jesi li me razumela?!" kao mačka frkne na mene ali klimne glavom i još jednom me poljubi pre nego što uđe u Ćerin auto. Ovo je bilo Nikolaju iz inata. Ne bi me poljubila sada jer je ljuta na mene. Prgava ovca. "Neće ti se dopasti ovo što imam da ispričam Njegošu i tebi. Je l se on vratio kući?"
"U radnoj sobi je." kaže. "Koliko je loše?"
"Katastrofalno je." kažem mu dok rame uz rame idemo kroz kuću. "Samo se ne nerviraj kada vam sve ispričam. Rešićemo stvar na naš način. Obećavam ti.."
Klimne glavom a pre nego što izađemo Njegošu na oči, stane ispred mene i zagrli me. Uradi to isto onako dečije i naivno kao kada smo se mirili nakon svađa dok smo bili mali.
"Drago mi je što si to ti." to je sve što kaže pre nego što skloni ruke s mene.
"I meni je drago što sam to ja. Ona je fantastična."
"Znam. Ipak je to moja sestra." nasmejem se.
"Neke stvari se nikada ne menjaju. Uvek ćeš biti narcis. Teško onoj koja se za tebe uda."