7

674 42 16
                                    

Iznenađeno ciknem kada me zgrabi i počne da me privlači do sebe

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

Iznenađeno ciknem kada me zgrabi i počne da me privlači do sebe. Nisam znala da je budan. "Dobro jutro." prošapućem kroz poljubac.

"Dobro jutro dušo." uzvrati mi i kao sinoć, opet me postavi na svoje čvrsti grudi. Umilim mu se u naručje i kao mačka očešem lice o njegovo što mu izazove osmeh. "Nisam znao da oponašaš mačke u vreme kada si sa momcima."

Ćušnem bezobraznika po ramenu na šta složi neku facu kao da u najmanju ruku umire. "Pa ako baš želiš da znaš, to sam sad prvi put uradila s bilo kime. A pošto ti smeta rekla bih i poslednji." brecnem se na njega. Seronja jedan. Zadrži me na sebi pošto pokušam da se udaljim.

"Nisam rekao da mi smeta Nadežda." osloni čelo o moje i sva ljutnja me prođe. Sa njim stvari su veoma jednostavne. I sav bes koji osećam on kao da pokupi u sebe. "Radi sa mnom šta god želiš, ali nemoj da me ostaviš i odeš. Nisi svesna koliko si mi potrebna."

Govori mi čvrsto sklopljenih očiju dok me rukama sve jače i jače steže oko struka. Neka druga bi na ove reči glavom bez obzira pobegla. Ali ja nisam neka druga, ja sam Nadežda Petrović, Njegoševa i Milijanina ćerka. Ja ne odustajem od onih koje volim a ovog čoveka volim celom svojom dušom. I nikada ga neću ostaviti i otići. Čak ni onda kada to sam bude poželeo od mene.

"Neću te ostaviti Konstantine." obećam nežno naslonivši usne na njegovo čelo. "Ni kada mi to sam budeš tražio neću otići. Zaljubila sam..."

"Znam." nasmeje se kratko prekinuvši me. "I ja sam. I ja sam dušo." kako to kaže, popusti stisak oko mog struka i celu me odmeri. Sedim mu u krilu obučena samo u njegovu majicu što mu izazove još veći osmeh.

"Prelepa si

Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.

"Prelepa si." zagrlim je s leđa i kao pas zarijem nos u njenu mirišljavu kosu. "Uskoro ću morati da te odvezem kod Taše. Ili želiš da zajedno odemo do vas? Samo ti i ja." razum mi kaže da je za prvo vreme najbolje da niko ništa ne zna. Ali srce kaže da nema ničeg lošeg u ovome što radimo i da za skrivanjem sreće nema potrebe. I najradije bih poslušao srce, ali ne pitam se samo ja. Pita se i ona. I to mnogo više od mene.

Okrete se prema meni i obgrli me oko vrata sva od osmeha. I gotovo je, počeo sam da gubim glavu za ovom malom. "Mislim da je za sad najbolje da niko osim Taše ne zna za ovo između nas. Jer kada i svi drugi saznaju postoji šansa da ćemo biti u velikom problemu. Zato me bolje odvezi kod Nataše, pa će me ona vratiti kući večeras."

Znam da je u pravu, zato klimnem glavom mada mi nije skroz po volji to što sam čuo. Kratko i stidljivo otisne poljubac na moje usne zatim mi opet okrene leđa i nastavi da mi kopa po kuhinji. Želela je da mi spremi doručak, što me je malo je reći, zateklo. Ipak ona u kuhinju uđe samo kada je Njegoš zamoli za čašu vode ili kada treba da jede. S druge strane ja se u kuhinji odlično snalazim i mogu da skuvam bilo šta bez problema, prema tome bolje bi za oboje bilo da sam ja spremio hranu. Ali nisam želeo da joj kvarim volju i rekao sam da se radujem tom obroku. Da se razumemo, stvarno se radujem, jer znam da će biti odlična domaćica kad-tad. Ipak je Milijana žena koja kuva za medalju, ali Nađa je još uvek krajnje nezainteresovana za kuvanje. Mlada je, ima hiljadu drugih njoj zanimljivijih stvari za ubijanje dosade od kuvanja. Na kraju, šta god ona spremila poješću to sa slašću i uživanjem. "Ovaj..." počeše se po glavi i pogleda u mene pa u onaj rusvaj koji je napravila po radnom delu. "Biće da nisam baš naročito vična kada je spremanje hrane u pitanju. Možda bi najbolje bilo da nešto naručimo? Ili da jedemo kod Nataše." kao dete kad ga mama grdi poče da lomi prste. "Mislim ako se ne ljutiš. Sve ću ovo raspremiti ja, ne brini i..."

"Idi presvuci se i idemo da jedemo." pogodi me to što misli da se ljutim za tako glupu stvar. Pre nego što ode uhvatim je za ruku i povučem je bliže sebi. "Ne ljutim se na tebe. Znam da ne voliš da kuvaš i to je sasvim okej. Kupićemo hranu kod Trifuna. Jel ti to odgovara?" znam koliko voli da jede kod našeg starog Trife i čim ga spomenem ozari se i raširi usne u osmeh pa mi klimne glavom. "Hajde onda, idi se obuci a ja ću spremiti ovo ovde." sačekam da ode pa uzmem telefon i okrenem vešticin broj.

"Dobro jutro zetonja!" Tašin piskutavi glas mi probije bubne opne i dok joj ja psujem sve od askurđela pa na ovamo ona umire od smeha. Dabogda se usrala. "Pa nisi valjda ljut sada Kolence? I nije u redu što mi diraš deda Sredoja!" tako joj se zove askurđel. Proverena informacija.

"Ne zajebavaj me Nataša." od kada znam za sebe ona me je ovako na sitno prcala. "Zovem da vidim jesi li jela šta od jutros gaduro gadna."

"Oo pa on brine o meni.. nije li to slatko? A što me to pitaš Kolence moj dobri?" ignoriše poslednje dve reči koje sam izgovorio i nastavi da me zeza.

"Radi ravnoteže u kosmosu." odvalim na šta ponovo prasne u smeh kao prosta. "Nađa i ja idemo do Trife po doručak. Mislio sam da uzmem i tebi ako nisi jela." dam joj pravi odgovor.

"Šta? Moja sestra Nadežda te nije baš najbolje nahranila nakon sinoćnjeg seksa. Sramota Nadežda." zasmejem se za budalom jer šta drugo mogu. Da je udavim ne ide, Artem bi me zaklao. "Pa trebao si da znaš da nije neka domaćica. Htela sam da te upozorim i sinoć ali nisi me slušao."

"Nataša jesi li ti gladna ili nisi?" zadržavam smeh pošto se Nađa pojavi na vratima kuhinje opet.

"Doručak kod Trife nikada ne odbijam." zaključi.

"Nisam ni mislio da nećeš hteti da jedeš debela." zagrlim Nađu koja se prišunjala da prisluškuje razgovor. "Nego da te pitam Tašo.. šta imaš na sebi? Da ne bude ko prošli put kad si mi trebala." opet se glasno nasmeje.

"Spavaćicu. Ne brini, vidimo se zete." kako to kaže spustim slušalicu i pogledam u namrštenu i radoznalu Nađu.

"Ne mršti se. Poslednji put kad sam išao kod tvoje sestre na sebi je imala nekog užasno ružnog tipa sa neverovatno malim penisom. Katastrofa prizor. Još uvek pokušavam da izbacim tu sliku iz glave." stresem se.

"Verovatno misliš na Tea." smeje se.

"Teo? A kako ti znaš da li Teo ima mali penis ili ne?" đavo u meni se probudi. Nađa mi namigne i pokupi svoju torbicu sa stola pa izađe iz kuhinje. "Halo ženo, otkud tebi informacije o Teovom penisu?" gunđam za njom i kunem se u sve na svetu ona umire od smeha.

"Pa bio je na mojoj sestri." opet namigne. "Čula sam te neke pričice."

"Jel to znači da će Nataša čuti te neke pričice i o meni sada kad vas ostavim same? Ipak sam ja bio na tebi."

"Možda." odgovara s osmehom.

"Ali ja nemam mali penis. Uverila si se u to."

"Šta je s vama muškarcima i pričom o veličini penisa? Ozbiljno ste opterećeni." zaključi moja nasmejana lepotica.

"Isto što je s vama ženama i dužinom kose i noktiju. Hajde idemo već jednom. I ni reči više o tom Teu a kamoli o njegovom penisu." upozorim je krajnje ogorčen i s kiselim osmehom.

Niko kao ona (Nadežda & Konstantin)Where stories live. Discover now