2

314 68 21
                                    

Hladna voda prija mom licu, gledam se u ogledalo i držim dlanove na obrazima ne bi li hladnoća malo smanjila otečenost. Kada zaspiš u suzama, budiš se otečenih obraza i to je uvek bilo tako.

– Zaboravi više to plakanje Anika! Gotovo je s tim! Sinoć si zadnji put oplakala zbog njega i to je kraj. Ono što ne možeš promeniti toga se moraš ostaviti i shvatiti da postoji razlog zbog kojeg je sve tako kako jeste.

Sama sebe po stoti put prekorevam, obrišem lice, stavim kremu, pa izađem. Gledam u onu okićenu jelku i nekoliko poklona koje sam stavila ispod nje. Danas sam trebala otići kupiti još nešto, ali moja sestra je ostavila poruku na mojoj sekretarici sinoć da ona i deca ipak neće moći doći za Božić jer se na kraju odlučila pomiriti sa bednikom od muža i žele slaviti skupa. Poklone koje sam kupila deci poslat ću poštom, a kada ću ih opet videti sam Bog zna.

Napravim kafu i doručak, pa sednem u fotelju pored velikog prozora. Moja koliba je na obronku jednog dela šume, između je cesta, a preko puta drugi deo šume pa pogled koji imam u svako godišnje doba nije samo predivan nego savršeno čaroban i nadasve poseban. Udaljena od gradske vreve moja koliba je biser koji ne planiram nikada izgubiti ni napustiti. Mir, tišina i taj osećaj čarolije svuda su oko mene i ne dam to za sto vila i bogataških kuća.

U ovo Božićno vreme okitim sve iznuta i izvana, pa čak i maleni poštanski sandučić i kada noć okupa ovo mesto ono dobije posebnu lepotu i draž.

Grijem ruke na vruću kafu dok se vatra u velikom kaminu razgoreva. Na prozorsku dasku doleću ptičice za koje tu uvek ima hrane. Ustanem, naspem toplu vodu u zdjelicu pa polako da ih ne uplašim isturim van kroz prozor. Tek što zatvorim one se razlete, shvatim da je veverica skočila i sve ih poterala.

– Ne smiješ plašiti ptice i one moraju jesti. Zla si Bi. Veoma zla.

Uzmem iz zdjele sa stola nekoliko orasa, otvorim ponovo i ostavim joj. Odmah navali na njih. Dolazi na moj mali trem i na prozore već mesecima, pa kada sam pokušala da joj dam ime nije htela da se okrene ni na jedno. Onda sam krenula sa slovima i regovala je samo na slovo B. Tako sam je nazvala Bi.

Moja je sestra često okretala očima na moj život u šumi i ovoj kolibi koja je pripadala našem ocu, i govorila kako bih trebala prestati da glumim Disney princeze i da nađem prave prijatelje od krvi i mesa umesto ovih krznatih i pernatih. A, ja više volim ove. Pevaju, slatki su, mekani, pružaju ljubav i čarobni su.

Vode jednostavan život baš kao i ja, idu svojim poslom i nikoga ne diraju, a isto tako ne daju ni da niko dira njih. U ovim zimskim danima treba im malo više pažnje i topline, a vrata moje kolibe uvek su im otvorena i oni to znaju, a što je najvažnije ne koriste ta otvorena vrata da mi nanesu bol.

Pojedem doručak i popijem kafu do kraja, pa se spremim za posao. Još jedan dan koji ću provesti pržeći se pod njegovim pogledom svaki put kada je u kući. Još jedan dan koji ću provesti gledajući čoveka kojeg volim u rukama te žene koja ga ne voli, ne treba i s kojom je njegov brak samo jedna velika farsa. Pravit ću se da ne vidim koliko je nesrećan s njom i koliko silno želi da ga usreći ono što oboje osećamo. I dalje ću pokušavati da razumem njegovu odluku da izdrži još to vremena što mu je ostalo jer mu je taj novac toliko važan. Ja bih se zbog njega odrekla svega. I ovo malo što imam dala bih da budemo zajedno i da budemo srećni, ali to ništa ne znači.

Daj mi ruku Anika – rekao je. Odbila sam. Koliko god puta da je tražio, da je pokušao da me uzme za ruku nisam dozvolila. Jer znam da ako mu jednom dam da me uhvati za ruku, ja ga više nikada neću pustiti. A, neće ni on mene samo što toga još uvek nije svestan. I zato ne dam. Usne sam mu dala nekoliko puta i to je bilo i više nego dovoljno da među nama napravi vatru toliko veliku i jaku da je ni svi snegovi ni svi vatrogasci ovog grada ne mogu ugasiti.

Daj mi rukuWhere stories live. Discover now