Krajem oka vidim da je tamo, u velikom salonu sa čašom vinjaka u ruci. Osećam njegov pogled svuda po sebi, nemoguće je ne osetiti ga, kada pali i hladi u isto vreme. Stavim cveće u veliku vaznu, pa udahnem duboko. Za danas sam gotova i koliko želim pobeći odavde, toliko želim i ostati, jer znam da će ona uskoro otići i on će ostati sam. Zatvorit će se u svoju radnu sobu i satima raditi na svom kompjuteru, pisati račune i udaviti se u svom tom poslu.
Znam da će negde u pauzi od posla nasloniti leđa na fotelju, zabaciti glavu u nazad, sklopiti oči i pobeći na trenutak iz ovog sveta u neki drugi gde je kako kaže sve dugačije i niko osim nas nije važan.
A, ja želim biti deo tog sveta. Želim to svim srcem, iako znam da nikada neću. On i ja ne pripadamo istom svetu, i to je ono što će uvek stajati između nas.
Uđem u prostoriju gledajući ga, upijajući njegovu pojavu u sebe, a onda prebacim pogled na nju, koja kao i uvek sedi nogu dignnutih na mali otoman sa čašom crnog vina u jednoj i cigaretom u drugoj ruci i gleda svoje sapunice.
– Završila sam za danas gospođo Brownin. Vidimo se sutra – javim se da odlazim, ona samo mahne rukom, ni ne gledajući me, jer ne dopušta da je išta omete u gledanju telenovele. To što ne gleda ni u mene, ni u svog muža ostavi nam dovoljno vremena i prostora da razmenimo dug pogled i jedan osmeh koji nikada neće biti onaj pravi. Onaj koji će stvoriti slobodne usne baš nakon onako dugog i prekrasnog poljupca.
– Laku noć gospodine Brownin – pozdravim ga i brzim koracima izađem u hodnik ne čekajući njegov odgovor, jer kada god moje ime i u pozdravu ili bilo kada drugo pređe preko njegovih usana celo moje telo krene drhtati poput malog ptića na hladnoći. Uzmem svoju odeću sa vešalice, pa izađem.
Hladnoća me odmah zagrebe po obrazima, navučem rukavice, zamotam šal. Krenem ka izlazu, pažljivo hodajući, jer iako je očišćeno, sneg i dalje pada i sklisko je. A, kako i ne bi bilo kada ova vila mora da ima mramorne ploče sve do velike kapije, pa mi koji hodamo do svojih auta neka se slomimo, nikoga ionako nije briga.
– Anika! – čujem svoje ime s njegovih usana i stanem u momentu dok mi se niz telo spusti jeza. Nije to jeza od straha, nego ona ugodna. Ne okrećem se samo stojim u mestu sve dok ga ne osetim blizu. Kada stane tik iza mojih leđa zaustavim disanje.
– Molim te Dylan nemoj to raditi. Tvoja žena je unutra.
– Ništa na svetu nju neće naterati da skrene pogled s telenovele. – Nežno stavlja dlan na moj struk, želim ga tu, ali se izmigoljim.
– Vrati se unutra. Hladno je, a ja moram ići. Nije da živim blizu.
– Radiš u ovoj kući već dve godine, a ja još uvek ne znam gde živiš.
– Radim ja ovde puno duže, ti si ovde dve godine, a to što ne znaš i ne treba da znaš. Ja nisam tvoja briga nego gospođina.
– Ti nisi samo moja briga, ti si moja želja, moj bol, moja sreća, tuga, patnja, neostvaren san i još toliko mnogo toga.
– Ovo mora prestati Dylan. Ne možemo više ovako.
– Ja te volim, nikada neću prestati. Ne traži to od mene.
– Ti i ja nismo iz istog sveta gospodine Brownin. Ti i ja nikada nećemo biti ništa više do...
– Hoćemo! Još samo malo. Samo da istekne ova godina i moći ću se osloboditi Chloe i svega. Moći ću te voleti bez...
– Ne želim to! Tu si gde trebaš biti, a ja... Ja moram tamo gde trebam biti – brzim koracima nastavim dalje, slomit ću se na klizavici, ali nije me briga. Ostavljam ga tamo na snegu, otvaram kapiju, otključavam auto i sedam unutra.

YOU ARE READING
Daj mi ruku
RomancePonekad nas život spoji s pravim ili pravom, ali je sve ostalo u vezi toga pogrešno. Postoji nešto što ne dozvoljava da se ljubav ostvari. Ali, u vreme Božića čuda su moguća i ostvaruju se onima koji u njih veruju.