7. poglavlje

1.7K 109 25
                                    


- Jesam li možda prekinula nešto? -

Selinino pitanje bezbroj puta odzvoni u mojoj glavi. Odjednom kao da taj majušni trenutak traje predugo. Vidim vragolast osmeh na njenom lepom licu dok me gleda svojim plavim očima koje me odmah podsete na Stivenove.
Usudim se da odlepim pogled od nje i uperim ga u Maksa.
O Gospode, on je trenutno jako zastrašujuć prizor! Sa blago raširenim nogama i rukama stisnutim u pesnice izgledao je kao da se svakog časa sprema da skoči i ubije me. Nisam mogla da ne primetim kako je situacija u njegovim pantalonama više nego očigledna i molila sam Boga da Selina bude dovoljno pristojna i gleda ga samo u oči.

Vazduh je bio nekako težak i kao da je pucketao od naboja. Pitala sam se da li samo ja to primećujem ili je i Selina svesna toga. Nadala sam se da nije! Bila sam sigurna da na mom licu može videti baš sve što se maločas desilo i osetila sam kako mi se lice zbog toga zažarilo.

- Ne, naravno! Drago mi je da te vidim! - napokon kažem pa uspem da se odvojim od mesta na kom sam stajala i pođem joj u susret.
- O, i meni! Nemaš pojma koliko sam srećna što si ovde! -

Zagrlimo se i taj zagrljaj me načisto razneži i rastuži. Uvek ćemo biti drugarice, znam to. Ali malo je falilo da budemo porodica. Imamo toliko zajedničkih uspomena i još više planova koji su izgubili svaku šansu da ikada budu ostvareni.
Boli me taj gubitk. Smeta mi što je sve tako definitivno i konačno.
A, opet, kako drugačije?
Stiven je prouzrokovao naš kraj. Ja sam svojim postupcima stavila tačku i završila priču.
Gotovo je! Nema dalje!

Kada se razdvojimo moje su oči vlažne dok mi glupav osmeh stoji na usnama.

- Nemoj. Raspekmeziću se i ja i to pred čovekom koga vidim prvi put u životu. Nema smisla! Bolje nas upoznaj! -

Maks se predstavio svojom lažnim imenom uputivši Selini svoj najšarmantniji osmeh.

- Mona mi je puno pričala o tebi. - kaže tako uverljivo i sigurno da me na momenat zapanji.
- Stvarno?! -
- Da, samo... Nikad mi nije pominjala koliko si lepa. Sad sam siguran da samo nije pronalazila prave reči i da je odlučila da me pusti da se u to uverim sam. -
- O, vau! - ispali Selina, a ja ne mogu da odredim da li je to uzvik oduševljenja ili neverice zbog količine gluposti koju je upravo izgovorio.
- Molim te, ne odbacuj to prerano! Nemaš pojma koliko sam vežbao. - Maks doda i odjednom njegov osmeh deluje za nijansu nesigurnije.

Gledam ga začuđeno dok se pitam šta to, dođavola, izvodi!

- Vežbao si? - Selina je i zbunjena i začuđena.
- Da... Znam da nisi bila najsrećnija kada si čula da Mona dovodi nekoga i kapiram to! Ali sam, isto tako znao, i da će u startu između nas stajati predrasude, a jedino što sam želeo bilo je da se dopadnem Moninoj drugarici! Jesam li previše sebičan? - pita na kraju zvučeći kao nekakav anđelak, a, u stvari, je vuk u jagnjećoj koži.

Ne mogu da verujem! U šoku sam! Gledam ga i ne mogu da se načudim ovome što je izveo. Pomislia sam da su oni komplimenti maločas bili predstava, ali oni su bili samo uvod. Folirao je, glumio šarmera da bi se na kraju skrušio ispred Seline i razotkrio finog momka, zaljubljenog to ušiju!
Gospode, to je sad smislio! Sad kao ovog trenutka dok su se upoznavali i to sa sve napetim pantalonama dok sam ja, kao najgora paćenica, i dalje pokušavala da se sastavim!

- O, ne! O Bože, ne! I da, priznajem, da sam rešila da mi se ne dopadneš baš mnogo, ali ovo sad menja sve. -
- Stvarno? - pita je Maks radosno.
- Stalo ti je do nje. Vidi ti se u očima tako da nisi morao ovoliko da se trudiš, ali drago mi je da jesi. -
- Lud sam za njom. - kaže pa dođe do mene.

Pruža ruku i hvata me oko struka. Stisne me uz sebe pa spusti ruku na moju zadnjicu. Jedva se suzdržim da ga čitavog ne otresem od sebe. Ne znam kako sam uspela da zadržim osmeh na lice i sakrijem bes zbog kog mi je podrhtavala vilica.

ŽIGOLOWhere stories live. Discover now