Postala mu je sve u onom momentu kada mu nije trebao niko, kada nije želeo nikog. I bila mu je zabranjena a zabranjeno je oduvek bilo i najslađe.
•Priča je samo moje vlasništvo, plod moje mašte i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ličnostima j...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Prvi mesec bez Varvare prošao je sporo da sporije ne može. Njeno odsustvo itekako se osetilo u našoj kući, mama je po cele dane plakala, tata ćutao i krišom, kad ga mama ne vidi gledao Varjine slike i brisao suze a ja sam na pameti imao Nadeždu. Sestru mog najboljeg druga, najbolju drugaricu moje pokojne sestre i ćerku očevog najboljeg prijatelja. Jako sjeban scenario i čudan splet okolnosti, znam, ali tako je kako je. Da li sam posle mesec dana uspeo da se dovedem u red? Nisam. I verovatno nikada neću ali život ide dalje. Takođe, pre tačno nedelju dana obeležio sam mesec dana od one noći koju sam podelio sa Nađom. I koliko god se trudio da potisnem lepa osećanja koja se bude u meni kad je neko spomene, sve mi teže ide. Od kada se rodila bio sam slab na nju, bila je najlepša beba koju sam video, kasnije i najlepša devojčica a sada i najlepša devojka.
Gledam u kapiju Njegoševe kuće i istini za volju, nisam baš siguran želim li da uđem u to dvorište i tu kuću a znam da moram, na kraju krajeva, zato sam i došao. "Šta čekaš ti tu mališa?" odskočim malko kad mi Ćera proviri u auto. "Pičkice! Ne boj se, to sam samo ja. Šta si se zamislio?"
"Ne pitaj.." mrzovolja na mom licu je itekako vidljiva. Nisam se naspavao poslednja tri meseca kako treba, u ta tri meseca jedinu noć koju sam malo odspavao bila je upravo ta koju smo Nađa i ja proveli zajedno. "Jel je Njegoš kući?" pitam ga dok se krećem do ulaznih vrata po popločanoj stazici.
"U Industriji je. Nikolaj i on završavaju oko tri tamo. Tu je samo Nađa." živote robijo igraš li se sa mnom. "Ja moram da odem po Milu, videćemo se posle. I popričaćemo o tome što te muči, ja te poznajem i znam da nisi takav samo zbog Varvare." reče pa sedne u Njegošev auto. Čudo, upravo to mi je i Niko rekao pre neko veče. Ali nisam siguran da bi ijedan od njih bio oduševljen kad bi podelio s njima to što me muči. Ne znam koji bi mi pre došao glave. U prizemlju nije bilo nikoga, čak ni Nađa nije bila dole. Ali zato čim je čula ulazna vrata, strčala je i zatekla mene. Osmeh joj je polako nestao s lica a ja sam gledao u nju bez treptanja. Šetala se po kući u spavaćici. A ja ne mogu da se ne setim šta se nalazi ispod te iste spavaćice, sve to sam imao u svojim rukama.
"Hej... mislila sam da je mama stigla." stidljivo kaže i prekrsti ruke na grudima skrivajući se.
"Sada je Ćera otišao po nju. Njegoš me je zvao nešto oko posla. Sačekaću ga u kancelariji." jedva zadržim pogled na njenom. Poljubi je. Marš tamo odakle si došao. Nema više ljubljenja sa Nikolajevom sestrom.
"Idi. Doneću ti kafu, sada će i Kiki stići." posle toga, okrenula je leđa i vratila se nazad u svoju sobu a ja sam bez reči nastavio da gledam u nju. Nije ovo ono što sam ja mislio. Ovo me ne prolazi, želim je pored sebe. Kada sam čuo zatvaranje njenih vrata, pošao sam u kancelariju, seo za sto i otvorio Nikov laptop tražeći fajl sa slikama koje smo Kiki i ja našli pre Varvarine smrti. Posao je stajao mesec dana jer je Njegoš mislio da mi treba odmor, i stvarno mi je trebao ali odmorio se nisam. Posle petnaestak minuta dosađivanja Nadežda mi je donela kafu. Sada je bila obučena i sređena. U štiklama od petnaest centimetara. Majko mila.
"Hvala Nađa." kažem pokušavajući da zadržim suze pošto na monitoru ugledam sliku nas četvoro. Nađa, Varja, Niko i ja.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Ostavim mu kafu na sto i bacim pogled na sliku u koju je tako tužno gledao, gutam knedlu za knedlom jer se na toj slici nalazimo nas četvoro. Varja, Nik, Kole i ja. Nasmejani, srećni i skroz opušteni. "Jel si bolje Konstantine?" sednem na rukohvat tatine fotelje i konačno ga dodirnem posle toliko vremena. Bože, koliko mi je nedostajao.
"Pa i nisam baš.." nasmeje se naslonivši se na mene. Prebacim ruku oko njegovih ramena i pomilujem mu grudi. "Ne znam koliko dugo će ovo trajati. Kao da se sve oko mene raspada, mama je u velikom haosu, tata pokušava da je održi živom a i sam jedva preživljava bez Varje. A ja sam negde između njih i stvarno se trudim da im skrenem pažnju sa svega toga."
"Daj sebi vremena. Bićeš ti super." osmehnem se kad pogleda u mene. Prošlo je mesec dana i za tih mesec dana nijednom ga nisam videla. I ispunila sam ono što sam mu obećala, niko nije čuo za nas. "I meni nedostaje, i još uvek ne verujem da je nema. Ali znam da je tu, gleda nas iz nekog ćoška i bodri nas da nastavimo dalje."
"Znam ali ništa lakše nije živeti s tim saznanjem sad kada nje nema. Sve bih preživeo, sve bih prežalio ali sestru neću nikada." nastavim da ga mazim u tišini. Ne odbija me, znam da mu trebam, da nije ni on ravnodušan ali poštovanje koje gaji prema mom ocu i bratu jače je od svega onoga što oseća prema meni. Nažalost. Znam da nikada nije želeo da me povredi, baš zato sam tu. Daću mu vremena da shvati da je on ono najbolje za mene iako misli suprotno. Znam to, osećam to a ako nečemu na svetu verujem, verujem svojim osećanjima. U toj tišini sedeli smo i mazili se sve dok nam Miloš nije upao u sobu ko manit. "Razvali čoveku vrata Kiki." zagunđa i nevoljno skloni moju ruku sa grudi.
"Dobićeš po pevalici nastaviš li da sereš. I šta se pipkate tu? A čuće Njegoš za ovo, čuće." svo troje se nasmejemo tome. Miloš nikad u životu ne bi odao nijednu moju tajnu tati.
"Samo to nemoj molim te. Ne znam oću li u tom slučaju više nastradati od crnogorske ili ruske strane favele." namigne mi.
"Ono što znam je da ćeš nastradati u svakom slučaju u to ne sumnjaj. A sad pričajte." poljubim Konstantina u potiljak i ustanem s fotelje popravljajući košulju.
"Nismo radili ništa što do sada nismo. A i da jesmo, jel stvarno misliš da bi to radili ovde?" pred ogledalom namestim kosu i kad se okrenem uhvatim da me Kosta odmerava. I to kako.
"Ne znam ja, moje je da pitam. Ali stvarno ste mi nešto čudni. Moraću da obavestim Njegoša i Milijanu o ovim neobičnim dešavanjima." zadirkuje nas da bi čuo istinu, prošla sam ja te njegove škole odavno. I više ne nasedam na to.
"Dok ih ti obaveštavaš ja odo do grada. Vidimo se dragi moji momci." mahnem im i izađem napolje. Čula sam Kostino tiho smejanje i Kikijevo gunđanje. "Krenula sam cure, brzo ću." javim se Nedi i Nataši koje me zovu već hiljaditi put danas. Znam da kasnim ali nisam mogla da ga ostavim samog dok je u takvom stanju.