Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
''Samuel, dragi. Nemoj da si tvrdoglav. Uskoro će nastati oluja a ti odbijaš da ideš kući. Znaš da te tvoje sestre podjednako vole kao i ja. Nećeš ništa postići tako što ćeš sam sebe kazniti, što još jednu noć ne spavaš.'' Nježni glas Aurore Maximus je putovao vjetrom. Oh, koliko joj je samo bilo bolno sve ove godine sa neba posmatrati kako se njeni voljeni muž kažnjava. Više nije mogla da izdrži, pa je odlučila na ovaj način da mu se javi. Uvijek je pazila na svog voljenog muža, ali gledajući ga kako je bol i dalje prisutna u njemu, to više nije htjela da dopusti. Znala je i sama da će ga osveta napraviti slijepcem ali sa druge strane i ona bi to isto učinila da se nešto Samuelu dogodilo.
Preuzeo je svu krivicu na sebe što nije bio tu kada se taj nemili događaj desio. Njemu je svaki udisaj na Zemlji bio pakao umjesto raja. Trebao je biti zahvalan. Oni su lijepo živjeli zajedno, treba da nastavi dalje. Ali on to tako nije vidio. Zato se kažnjavao ne spavanjima dok je radio na svom planu osvete.
On je ostao živ, i zato mu život sprema jednu veliku nagradu. Druga ljubav u obliku jedne mlade djevojke koja je večeras napunila osamnaest godina. Ah, bili su totalne suprotnosti. Koje će se privući poput magneta.
Njihov sin je naučio prve korake, prva mu je riječ bila 'tata' i Aurora je svaki dan pričala o njemu. Sada je spavao, pa je zato ona iskoristila priliku da mu se javi.
Samuel je obrisao suze. Nalazio se na groblju. Kada je došao odmah je pao na koljena i počeo da proklinje gorku sudbinu. A tako mu svega taj monstrum koji je ubio njegovu ženu, on će takođe proklinjat dan kada se rodio. Čak će mu i smrt biti blaga kazna jer ono što je imao na umu kosilo se sa ivicom razuma. S njegovim prstima će da nahrani pse.
Nakon toliko godina je čuo Aurorin glas i baš ga je bilo briga ako halucinira. Nije htio da se ovaj trenutak završi. Promuklo je počeo da govori. Mora da dobije oproštaj od nje. Nikada je ne bi prevario. Čak bi se i ubio da ponovo budu zajedno gore na nebu, ali je prvo treba osvetiti. ''Užasno mi nedostaješ svaki dan. Ja..'' Obrisao je suze dlanovima. ''Volim te i dalje, nikada te nisam zaboravio. Moje sestre to znaju, da ću ja svaki svoj slobodan trenutak provesti sa tobom. Možda previše brinu, ali ja ih čuvam od onog nemilog događaja vrlo dobro. Ta greška mi se tada desila i više ne. Čak ni sebi to ne praštam. Ali od tebe tražim samo jedno, a to je oproštaj, ne znam kako se to dogodilo. Meni. Uvijek sam ti bio vjeran. Nikada nisam pogledao drugu ženu. Do sada. Samo sam je htio spustiti na krevet, kada je počela da me dodiruje. Zapravo Soraya nije žena, ona je jedna mlada, bogata,..'' Odlučio je da sve prizna, samo je htio da ovaj trenutak postane vječnost. Jer slušajući ženski glas znao je da je barem živ.
Glas Aurore. Njegove Aurore.
''Volim i ja tebe dragi. I znam da si mi vjeran i da me mnogo voliš. Ali nemoj sebe da kriviš. Nisi učinio ništa loše ako razmišljaš o Sorayi. Gledajući je ovako sa neba, mislim da bi čak nas dvije mogle biti i najbolje prijateljice.'' Aurorin glas se ispuni radosnim smješkom. Sjećala se onog dana kada je prvi put upoznala Sorayu. Postala je lični anđeo čuvar svom voljenom. I kada je stigao ispred vile Castillo, nešto drugo joj je zapalo za oko. Dok je sjedila pored bazena, čitajući časopise Soraya nije ni bila svjesna da će uskoro upoznati svoju prvu ljubav. Kao što nije bila svjesna da je neko posmatra visoko sa neba.
