I

498 19 28
                                    

Miris starog papira mi se uvlači u nosnice dok tek pokoji nalet vetra kroz prozor unosi cvetni miris drveta trešnje koje je procvetalo u rano, ali ipak hladno proljeće. I kako taj lagani povetarac puše, tako i moji prsti prelaze preko žica violine i proizvode tužne, gotovo pa plačne tonove. Oči su mi zatvorene tako da jasno mogu zamisliti blago roze i bele latice cveća koje plešu nošene jakim, ali za njih tako nežnim vetrom uz melodiju tužne sonate. Kako melodija postaje brža, tako i njihov ples postaje sve jači. Umesto nežnosti, vjetar pokazuje su svoju grubost i nemilosrdno baca latice cveća svuda oko sebe... ali, ponovo se smiruje i svojim dugim, hladnim prstima sakuplja ostatke latica dok mu suze padaju niz mrtvo lice zajedno sa tužnim notama.

-Bravo! Bravo! Savršeno kao i uvijek!

Iz moga sveta muzike i tonova me bez mog pristanka izvlači stari i hrapav glas profesora koji me hrabri svojim rečima hvale te usporednim tapšanjem dlana od dlan. Nevoljno odvajam kapak od kapka i sporim pokretima spuštam violinu niz telo zajedno sa rukama. Osmehnem se, ali ne podignem oči na njega već svoj pogled ostavim priljepljen za crne note ispisane na žućkastom papiru.

-Kada bih ti rekao da si jedna od najboljih studentica koje sam do sada imao, ne bi mi vjerovala, zar ne?

Vrućina mi udari u obraze tako da lice okrenem prema otvorenom prozoru ne bi li mi tako prohladan povjetarac rashladio vruće obraze ispod kojih je ključala krv.

-Najvjerovatnije ne bih profesore... Ali ipak, hvala.

Mali osmeh mi se razvuče licem pa tek onda pogledam u starog, mršavog čoveka koji je cupkao u mestu. Popravi nabore na svom sivom odelu, pa nezadovoljno odmahne glavom usporedno prstima prelazeći preko sedih brkova.

-Samo da nam se još rešiti te tvoje skromnosti i sramežljivosti Ikonija. Daleko bi ti dogurala, bila bi jedna od najboljih violinistica ovog grada, pa i dalje!

Pokušam što tiše zatvoriti drvenu kutiju u kojoj sam čuvala svoju violinu, ali se ipak taj zvuk prelomi praznim kabinetom čije su zidove krasile slike poznatih kompozitora. Slegnem ramenima i uz osmijeh priglim kutiju uz grudi, ponašajući se kao da je ona malo dete kome je potrebna zaštita. Ugirzem se za unutrašnju stranu obraza nakon čega mi se glava jedva primjerno pomakne lijevo-desno.

-Možda jednog dana profesore. Još uvijek se ne osjećam spremnom za javni nastup.

On se tužno osmehne na moje reči i lagano počne vraćati kajdanke sa ispisanim notama u svoju kožnu torbu.

-Jesam li ti spomenuo da će na kraj drugog polugodišta biti održan koncert? Studenti se već sada prijavljuju i počinju vežbati. Hoćeš li bi obećati da ćeš makar razmisliti o tome?

Prstima sam sporim pokretima prelazila preko ispisanih nota, pokušavajući ih zapamtiti iako je profesor i dalje pričao o koncertu i svemu što uz njega ide. Lagano klimnem glavom, ali ne izgovorim obećanje naglas. Sviranje na javnim nastupima me uvek vraćalo u period trećeg razreda osnovne škole i sve ono što sam htela zaboraviti.

-Da li smo gotovi za danas profesore?

Nakon mog pitanja i jasnog skretanja sa teme, on pogleda na kožni sat koji se nalazio na koščatoj ruci pa tiho cikne.

-Svih mu svetih nota, pa ja kasnim! U petak ćemo ponovo imati čas, pripremi Bramsovu drugu sonatu!

Nakon toga nestane u treptaju oka tako da me ostavi u tišini koja je bila narušena lupanjem njegovih koraka koji su se sve više i više udaljavali. Osvrnem se jednom oko sebe, upijajući mir kabineta dok su me oči sa slika odavno umrlih kompozitora tupo gledale. Sporim koracima se zaputim ka izlazu iz škole, znajući da imam još najmanje pola sata do početka smjene u restoranu u kome sam radila. Mogu si dopustiti jednu malu šetnju, zar ne? Prstima sam lagano prelazila preko kutije violine dok je u školskim hodnicima vladala ne tako česta tišina. Izađem van te zatvorim oči nakon što mi zraci sunca pomaze golu kožu dok je ne baš topli povjetarac prstima prolazio kroz moju kosu. Nakon što su me prihvatili u programu za inostrano školovanje na drugom kraju svijeta, nisam očekivala da će se moj život okrenuti za 180°... ali, jeste. Delomično.

TrefWhere stories live. Discover now